Nekada je pismo bilo jedini način komunikacije. Još bi se više razveselili kad bi ga dobili od voljene osobe. Danas se na pismo gleda kao spor i staromodan način komuniciranja. U sveopćoj trci za materijalnim zaboravljamo na čovjeka. U eri e-mailova i chatova pisanje pisma postao je preživjeli ritual koji koriste samo stariji naraštaji.
Pisanjem pisma odvojeno vrijeme posvećujemo drugoj osobi. U pismu stavljamo na papir svoje misli i osjećaje, ali i strepnje i nadanja koji pokazuju bliskost i naklonjenost osobi kojoj su upućene. Pismo je dokaz da ju nismo zaboravili i da nam puno znači.
Vjerovali ili ne pred vama je pismo starije od stoljeća. Pisao ga je Pero Cigić (1884.-1914.)Angjelov 1908. ili 1909.g. bratu Ivanu kao ročnik ili pričuvni vojnik na vježbi.[1] Pismo je sačuvano u obitelji Cigića-Bećarovića, a sadrži različite zanimljive informacije. Nažalost pismo nije datirano, a ne znamo ni otkud ga je Pero poslao.
“Dragi brate evo Sido na jelovicu klupu,jami pero u desnicu ruku dati na pišem nekoliko riči štoje ikakoje amoje kiša često pada evo pozdravljam oca i majku Braću i sestre Poiljadu Puta.I Pozdravljam Niku Rodijaka Poiljadu Puta i nemojte biti nekažeći dasamga Pozdravijo(…)
teškaje služba danas dogjemo iodmase opet spremamo za drugu službu svaki drugi dan jasam Primijo Tvoje Pismo štosimi Pisa svesam razumijoda je godina dobra i da se radit ne more odvode i daje kukuruz dobro i da je krupa stukla Lise i oklaje (…)
sada Pozdravljam Svi u Šimunovu kuću i niku Poiljadu puta i Pozdravljam Grgu Rodijaka i Ivu Rodicu Poiljadu Puta i sada nemojte biti nepišućiDragi brate mi igjemo na manevru sada naprvoga Pišimi oćeli ijedan od naših zemljaka uleć na rezervu ako Pogje Šimun Rodijak ili Marko Grbešić neka mi ponese jednu knjigu nemoj bit nespremić ali ako nebi ovo moje Pismo stiglo ondane kako oćeš oniće knami doći na dvadesetoga Mi imamo Putovanja ili manevre trid vazda marširati Dragi brate Ivane jasan vode dobro i zdravo koje ivami želim davas ovo moji par riči udobrome zdravlju zateče…Jati nemogu kupiti štosam reko jere nemam kad ali čuvajse Jati više Pisati nemam ništa.Cigić Pero Pisa svojom rukom Dragi brate budi nanoj riči što smo govorili kasmo se rastali.
Perini i Ivanovi potomci ispred obiteljske kuće nakon blagoslova polja ranih šezdestih godina 20. stoljeća. S lijeva stoje: Tomislav-Braco Perin unuk, Gojko Ivanov unuk, Joza Perina nevjesta, Ivanova supruga Šima, Šimina nevjesta Janja i sin Anđelko, Ivanova unuka Anka. S lijeva čuče: Jagoda i Bože-Boškan Perini unuci, Marija i Zdravka Ivanove unuke i Marica Perina unuka.
Pero upozorava:“ dragi brate čuvajse date nebi kogod digod dočeka Pate ubijo jersam Puno naora nekojime momcima.“
Kao stariji brat Pero savjetuje Ivanu:“Dragi brate nemoj se Šaliti nego dobro uči pisati kadgod uvatiš vrimena jere kadati dogje koje meni došlo voliobi da znaš Pisati“
Premda sudbina nije Ivanu i Peri (obojica stradali u I Svjetskom ratu) odredila doživjeti ni trideset godina, ni uživati u obitelji, ipak je bila milostivija prema drugom naraštaju jer su bili blagoslovljeni s četrnaestero djece, a danas , sad već treći naraštaj Cigića-Bećarovića živi diljem Hrvatske, Europe i svijeta, osim u Dobrkovićima.No, nisu zaboravili odakle su potekli i održavaju kontakte, a kad se imaju prigodu susresti, onda to rado i učine, a ono što ih okuplja upravo su uspomene i obiteljska predaja. (bk)
_____________________________________________________________________________________ [1] Zbog mladoturske revolucije koja je pobijedila u Osmanlijskom Carstvu i velikosrpskih i crnogorskih teritorijalnih pretenzija uz potporu Rusije prema BiH, nagnalo je Austro-Ugarsku 1908.g. na izravno pripojenje (aneksija) BiH u svoj državni ustroj. Taj politički čin svakako su morali argumentirati podizanjem vojne gotovosti. Zbog toga je Austro-Ugarska povećala kontingente redovitog i pričuvnog vojnog satava u kom se našao i Pero Cigić. U pismu bratu Ivanu nigdje se ne spominje njegova djevojka odnosno buduća supruga Matija s kojom će se vjenčati za godinu iľ dvije i roditi prvo dijete Mila 1910.g. Sumnjam da s bratom nije htio podijeliti i ove intimne osjećaje, jer se iz pisma upravo suprotno može zaključiti. Neka druga mogućnost manje je vjerojatna. Pero je 1908.g. imao 24 godine i pretpostavljamo da je bio pri kraju odsluženja vojnog roka. Austro-Ugarska je novačila vojnike s navršenom 21. godinom starosti, dok je vojna služba u kopnenoj vojsci trajala najmanje tri godine (pješaštvo i artiljerija 3.g. i konjica 4.g. službe).
…i tako se rodila pismenost u Dobrkovićima. Bećarovićima je sad puno srce, a siguran sam da su baba Joza i ostali gore osobito ponosni. Svaka čast na prilogu!