Kolika je žalost bila za Markom u selu najbolje se vidi iz ovoga pisma, što ga piše jedna učenica fra Didaku, a glasi ovako:
“Dragi oče Buntiću!
E tužna li vijest bila kad nam je preminuo naš gospodin Marko Grbešić koje ga ste pazili kao zenicu u oku. Kad sam bila na sprovodu prenerazila sam se, bilo mi je kao da meje ošinuo grom iz vedra neba. Sjetih se kako je bio uredan, svakome dobar, štono riječ ni muhe uvrijedio. Dogje mi u pamet, koliko puta smo se snjim lijepo proveselili i zabavljali, a sada ga nema više. To je doista tuga, ne može biti veća, pa ako si ti plako za pokojnim Markom proplakala sam i ja, a proplakale su i moje drugarice, kad su vidile prežalosno vijest. Gled ako tugujem što njega nema megju nama, tješimo se ipak, što je ga Bog pozva u bolji svijet. Po njegovoj volji sve biva. Bog dao Bog uzeo. Ne podaji se zato previše tuzi, da ti lakše bude utješiti ucviljene učenike, koje je naučio čitati i pisati.
Vaša učenica
Marta Pavković
U Izbičnu.”