Pivaj draga moje selo vaga

Škrta zemlja i usitnjen posjed seljaku su oduvijek nudili nesiguran život. Tek uzgoj vinove loze i duhana uz mukotrpan rad obećavao je relativno dobre prinose. Duhanska politika Austro-Ugarske monarhije raznolikim mjerama poticala je uzgoj zbog velikih potreba unutarnjeg tržišta za tom kulturom. Uzgoj duhana u Hercegovini, zadovoljavao je u to vrijeme sve potrebe za konzumacijom duhana i duhanskih proizvoda u čitavoj monarhiji. Duhan se organizirano počeo otkupljivati u Širokom Brijegu, zahvljujući otvaranju duhanske otkupne stanice[1] (Dogane) 1912.g.
Kraljevina Jugoslavija, licemjernom politikom prema sadnji duhana u Hercegovini pokušala je „riješiti“  ograničavanjem količine samog uzgoja, a niskim cijenama i bagateliziranjem kvalitete uzgojenog žutog zlata dovela je hercegovačkog seljaka do prosjačkog štapa.
Država je preko vilanaca (financijska policija) strogo kontrolirala uzgoj i otkup duhana. Svaku parcelu zasađenu duhanom  obišao bi vilanac prebrojavajući broj sadnica i prosječan broj listova na sadnici. Na temelju prikupljenih podataka vilanac je s  pomoćnicima određivao koliko je „sadiovac“  najesen dužan na vagi predati duhana. Koliko su procjene i izračuni vilanaca  imali veze sa stvarnošću ubrzo je prozrela bistra seoska glava: Peci pile, bit će manje kile; Peci vola, pa će biti pola.
Ako bi procjena vilanca bila veća od uroda, onda bi sadiovac razliku morao nadokupiti ili platiti globu, a nerijetko bi uslijedila i optužba za šverc. Tadašnji duhanari iako su duhan sadili, nisu smjeli pušiti niti sebi pušarinu ostavljati. Vilanci i žandari s metalnim šipkama pretraživali su često kuće i štale seljana u potrazi za „skrivenim“ duhanom. Niske cijene i represivne državne mjere dovele su seljaštvo na prosjački štap. Pritisnuti nevoljom, duhanari su da bi preživjeli, državi suprotstavili švercom.
Političko-teritorijalnim preustrojem postojeće države, i formiranjem Banovine Hrvatske  1939.g. liberaliziran je uzgoj duhana, pa se moglo saditi koliko je tko htio po prihvatljivoj cijeni i kategorizaciji. Ubrzo su se na kućama zacrvenjeli  krovovi, a ljudi  konačno kruha najeli.
Nakon Drugog svjetskog rata uzgoj duhana raste, iako cijene žutog zlata nisu nudile veliki  optimizam.

Umjesto vilanaca, početkom godine selom je išao predstavnik Dogane i popisivao sadioce i broj struka duhana koje će posaditi tekućegodine.
Nakon registracije počinje priprema duhanskog sjemena. Sjeme se zaligalo pedeset dana prije Jurevdana u platnenu vrećicu na toplo mjesto, najčešće pod fijaker šporet i povremeno prsnut iz usta mlakom vodom.  U međuvremenu se priprema rasod. U prostor građen kamenom ili trenicama (daska colarica) najprije se stavlja uspara, odnosno svježa goveđa balega kao izvor topline.  Gornji sloj rasoda nasipa  se dobro usitnjenim starim ovčijim đubrom. Nakon 12 do 15 dana proklijalo sjeme miješa se s slugom i sije u pripremljeni rasod. Na rasod se najprije postavi žičana mreža da ptice i glodavci prpanjem ne naprave štetu. Rasod se u početku pokrivao daskama, a kasnije najlonom.
Sadnice duhana razvijaju se u rasodu, da bi potkraj travnja dosegle veličinu od desetak centimetara, i potom presađivale i zalijevale  na pripremljenoj zemlji. Prvo branje započinje o Ivanjdanu, a završava u rujnu.
Nakon početne berbe ponavlja se ritual iz predhodne države jer u duhanište umjesto vilanca dolazi monopolac brojiti sadnice i utvrditi prosječan broj listova na sadnici. Kad se svi izračuni i mjerenja  obavljeni, monopolac rezultate ispiše na ploču i objesi na račvasto drvo pri rubu parcele.
Monopolci, kao i vilanci pri „mirenju“ (brojenje) duhana  često su mastili brk, samo da bi priprosti seljak iskamčio koje kilo manje, pa da može imati pušarinu kroz čitavu godinu. Ako bi monopolac bio „nepotkupljiv“ onda bi sadiovac kupovinom osušenog duhana u selu namirio manjak kila. Bolje da te nema nego da pridaš manje nego ti je monopolac na tabli zapisa. U suprotnom si osumnjičen za šverc, a to podliježe kaznenom progonu jer je proizvodnja duhana bila podložna državnom monopolu.
Čitava obitelj cijelo je ljeto zaokupljena berbom, nizanjem i sušenjem duhana. Ljetni pljuskovi i grmljavina često su duvanjare stavljale u nezgodnu poziciju. Tada najlona još uvijek nije bilo, pa bi se po nekoliko puta dnevno iz predostrožnosti vinci duhana unosili u izbu i vraćali  na sušenje. Osušeni duhan se skidao s motaka u koke i dizao na tavan poradi skučenosti prostora.
Dolaskom jesenskih kiša i južine duvan ovlaži i postaje pogodan za demećenje (peglanje)  i slaganje u denjke. Tih je dana čitava obitelj sudjelovala u pripremi duvana za vagu. Da bi se demećenje i denjčenje duvana obavilo na vrijeme u pomoć su često pritjecali i susjedi Ženski dio posla odnosio se na demećenje, a muškarci su ispeglane demete vezali lepušinom i slagali u čekije[2]. Jedna čekija je od druge odjeljena konapom (špagom). Nerijetko je denjak sastavljen od većeg broja čekija zbog različite kvalitete duhana.
Po prijavi procinitelji bi određivali redosljed vage po selima.

Svaku čekiju procinitelj stavlja na vagu i određuje joj klasu (klasa je bilo šest). Najkvalitetniji duvan postizao bi najvišu cijenu i prvu A klasu. Za nijansu slabija kvaliteta dobivala bi  prvu B klasu i tako redom do šeste A i B klase. Izvan klase bila je gradobetina (duvan oštećen krupom) i buđavo (pljesniv duvan).
U početku se duvan dopremao na konjima, magarcima ili na vlastitim leđima. U novije vrjeme duvan je do Dogane prevozio kamionom Anđelko Cigić. Nakon prijave  za vagu uslijedila bi  zebnja, kom ćeš procinitelju predati (Slavko Sopta, Jukan Rezić, Miljenko Perkušić, Alija Vojinović, Marin Penavić, Stanko Bazina …)  u ruke cjelogodišnji obiteljski trud. Crv sumnje izjedao je vagare jer su neke procinitelje smatrali  pravednim, a za druge su vrtili glavom. Ako bi vagar ispred vas dobro prošao, velika je vjerojatnost da će vaš obiteljski trud biti obezvrijeđen.
Poneki sadiovac za predani duvan nakon vage dobio bi isplatnu listu sa saldom nula, jer je još početkom godine uzeo predujam (davanje određenog novčanog iznosa unaprijed prilikom zaključenja ugovora o sadnji duvana) da bi obitelj mogla nekako preživjeti do vage. Utučenost i beznađe uvlačila se u obitelj. Oni ništa uprihodovali nisu, a preživjeti bez novca do slijedeće vage, bila je prava umjetnost, jer glavni pokretač i motivator sadnje duhana upravo je novac. Ali skrupulozni Ivan Grgić   (Grbešić) i za takvu situaciju našao bi solomonsko rješenje. ‘Grgiću ti  ništa ne dobi na vagi’, reče mu susjed. ‘Kako nisam  ništa dobio? Dobio sam kartu, a i to je nešto. Ko zna što bi bilo da mi je duvan dobro proša. More bit da bi se napijo, pare izgubijo i glavu razbijo i na tuđu udovicu pomislijo. Vako sam bistre glave, a Bog zna kako je bolje.’ Obrazlagao je Grgić optimistično neveselu situaciju.
Za trajanja vage, Galića i Zovkin granaf bili su krcati duvanjarima, a nazdravljanjem i gangom davali su si oduška do kasno u noć. ‘Pivaj draga moje selo vaga’, momci su pjesmom davali do znanja potencijalnim curama, koliko su  im porasle dionice nakon vage.
S olakšanjem se iščekivao  Božić, jer se moglo otići u Brotnjo po malo vina, kupilo bi se za tu prigodu kave i šećera, a djeca bi za nagradu dobila divku i koji rogač.
Poslije blagdana i prividnog obilja, ponovo bi se utonulo u svakodnevicu i sve bi počinjalo iz početka.

[1] Alilović,   I.,  Duhan i život naroda u Hercegovini, Zagreb, 1976.

[2] Čekija je dio denjka, odijeljena konapom od duhana druge klase. Čekija je  mogla iznositi od dva do desetak kila, a čitav denjak težio je i do pedesetak kg. zdemećenog duhana.