Planinari I. dio

Već smo u par prigoda pisali o planinarima i životu u planini. U sjećanja na život i rad stočara u planini, ponovo nas vraćaju zapažanja ing.Jove Popovića koji je među našim planinarima boravio početkom 30-tih godina prošlog stoljeća i na stručan način obradio običaje i tradiciju spremanja proizvoda od mlijeka. S velikom preciznošću bilježio je sve događaje s kojima se na svom putu susretao. Dugujemo mu zahvalnost što je novim naraštajima omogućio cjelovit uvid u život i rad naših predaka.  Knjigu autora J. Popovića „Hercegovački stočari na Poljima i okolnim planinama“  izdala su Naša ognjišta 2008.g. Predgovor i dodatak knjizi priredio je dr. fra Robert Jolić.

Zahvaljujući ljubaznosti planinara Vladislava Grbešića donosimo vam najzanimljivije dijelove iz ove knjige.

Donje Dragajice se nalaze na nadmorskoj visini od 1260 m. položaj je krševit i ima vrlo malo plodne zemlje. Od usjeva siju ponajviše krumpir i nešto malo raži i ječma. Na ovom položaju imaju stanove: Ivan Perko, Ilija Perko i Jakov Grbešić, svi iz Dobrkovića. Pored stanova svi imaju i pojate. Samo pojate i zirate (obradivi posjed) na ovom položaju imade Mate Perko iz Dobrkovića. Ovdje ima 21 obitelj.

U Gornjim Badnjima ima ljetni stan Ivan Soldo pok. Ilije iz Dobrkovića. U Gornjim Badnjima ima 25 porodica, a 4 porodice iz Dobrkovića. U Rudom Polju ima 16 porodica, a 1 Cigića iz Dobrkovića.

U svemu nastanjene su preko ljeta na Dugom Polju 254 porodice koje iskorištavaju planinske pašnjake planine Čvrsnice, Muharnice i Vrana. Od toga 87 stanova 167 zirata (obradivi posjed) i pojata.

Zgrade

Koliba u kojoj stanuju stočari na planinama građena je od suhozidine a sastoji se od dva dijela. U jednom dijelu je ognjište i taj dio nazivaju kuća. S obje strane ognjišta nalaze se ležaji koji su sastavljeni od debelih dasaka i nešto odignuti od zemlje. Preko dasaka bačeni su prekrivači od kostrijeti. Na ležištima se nalaze vuneni pokrivači. Drugi dio kolibe, koji je rastavljen od kuće jednom niskom drvenom pregradom nazivaju mlikar. U njemu ostavljaju mlijeko i drugi bijeli mrs: kajmak, maslo i sir. Cijeli unutarnji prostor kolibe nema tavana. Tlo kolibe nije popođeno nego je nabijeno zemljom. Ni ognjište nije popločano ali je malo izdignuto od ostalog tla. Krov je od dasaka. Na krovu nema nikakvih naročitih otvora, ali ima mnogo šupljina da može kroz njih izlaziti dim koji se razvija na ognjištu. Jedini otvor na zidovima su vrata, koja obično smještaju u jednom prostranom zidu ( po dužini kolibe). Vrata su niska i uska. Dužina kolibe iznosi 6 m a širina 4 m. Po suhozidini polažu se vjenčanice. Tako zovu debele grede koje dođu i na uzdužne i na poprečne zidove. Na vjenčanice polaže se krov. Po načinu gradnje razlikuju krov od glava i krov od rožnika. Ako je krov od glava , onda to znači da to znači da glave dijelove krova sklope na zemlji. . Tako sklopljen krov dignu onda na zidove i prikuju u vjenčanice. Ako je krov od rožnica, onda se najprije napravi šljeme  i prikuje u vjenčanice a zatim dižu svaki rožnik posebno i prikuju ga za šljeme gore i za vjenčanice dolje. Po rožnicima s vanjske strane dolaze žioke a po žiokama se udaraju daske. Žioke koje se unutra (pod krovom) vežu dva rožnika zovu se pante. Prostor između poprečnih suhozidina i krova zatvoren je daskom. Prema tome koliba je na somić a ne na lastavicu. Pored kolibe nemaju na planini nikakvih drugih zgrada osim torova za ovce. Torovi su građeni u okrug od suhozidine, na koju su nabacana suha tanja stabla sa kratko odsječenim i zaoštrenim ograncima.  U nutrini kolibe u suhozidine, ukucani su klini na koje su postavljene police za ostavljanje posuđa: sahana vildžana, ibrika itd.  Od posuđa potrebnog za preradu mlijeka, imaju ovdje samo škipove, stap, kajmačne i sirne kace.

Mlijeko dobiju uvečer od ovaca odmah uzvare a poslije ga razliju u škipove. U škipovima ostane 24 časa. Tako s mlijeka koje je uvečer razljeveno skidaju kajmak druge večeri. Poslije to isto mlijeko umlače i zakisele da se prosiri. Za sirište upotrebljavaju pelicu. Tako zovu životinjsko sirište, obično od debelog brava. Kajmak što ga ukupljaju , meću u kajmačnu kacu koju zovu čabar. Veličina čabra je različita. Obično može da primi 20-50 kilograma kajmaka. Čim se kaca napuni kajmakom meću ga u manji kotao i metu mećkom. Ako je vruć dan rashlade kajmak najprije u snijegu pa ga onda metu. Računaju na 50 kg kajmaka 15-20 kg masla. Simo Kulidžan kaže da je čvršći kajmak veoma mastan i da zbog toga dobiju skoro 40% masla. Osim kajmaka odnosno masla dobivaju i sir od oplavljenog mlijeka. Na 60 kg mlijeka računaju 12 kg sira, tj. na svakih 5 kg mlijeka 1 kg sira. Mlaćenicu provare pa dobiju urdu, koju miješaju sa masnijim sirom i daju čobanima. Sirutku najvećim dijelom prospu ili je prokuhaju sa kukuruznim brašnom i daju psima. Na moje pitanje zašto ne daju govedima sirutku, vele zato, što goveda ne dolaze redovno kući nego hodaju slobodno po planini. Ovcama ne daju sirutku zato što dobiju proljev.

Na planini Čvrsnici, Vranu…prevladava zadružni (zajednički) izgon stoke. Posjednik kolibe ima daleko pretežniji dio tuđih brava (ovaca) nego svojih vlastitih. Nekoliko porodica daju jednom stočaru, izlazi na planinu i koji ima svoj stan svoje ovce i koze, da zajednički sabire mlijeko i prerađuje ga u bijeli mrs….Svaka ovca ili koza predstavlja po jednu dionicu, na koju vlasniku pripadaju po 2 oke sira i po 1litra masla. Prije nego što primi stoku o sumjesnika , posjednik planinske kolibe utvrđuje s njime uvjete pod kojima će da primi i čuva njegovu stoku.