Sve donedavno poljoprivreda je bila jedini izvor prihoda od kojih je živio seoski puk. Svakog ljeta dio obitelji je ostajao na selu obrađivati zemlju, a drugi je sa stokom išao u planinu na ljetnu ispašu. Planinari su za boravka u planini bili duhovno praćeni jednim fratrom- kapelanom kojeg je poslao njegov gvardijan da ih obilazi i okuplja po planini, dijeli sakramente i obavlja službu Božju.
Iz tih vremena potječe jedna anegdota, koju su seoski mangupi stavili u usta jednom kućedomaćinu. U jednoj velikoj planinarskoj obitelji uz roditelje živjela su još dva oženjena sina sa suprugama i djecom te jedan bratić sa svojim obitelji. Sveukupno sedamnaestero djece i osam odraslih. Svaku večer molio se „Pozdrav Gospi“ s mnoštvom preporuka na različite nakane.Jedna od preporuka odnosila se na: „Raširenje vire Isusove“, a did bi na to poluglasno promrmljao „Ja, al’ izvan moje kuće“.
‘Među planinštacima je trajno preko ljetnih mjeseci boravio jedan svećenik, franjevac, koji se pastoralno skrbio za njih. Naknadno bi taj franjevac sve podatke o krštenima i umrlima prepisao u matične župne knjige onih župa iz kojih su bili planinštaci… Upravo na temelju sačuvanih matica krštenih župe Brotnjo znamo i imena nekih franjevaca koji su tijekom 18. i 19. stoljeća preko ljeta boravili među stočarima na Poljima.’
Jedan od planinarskih duhovnika bio je i dobrkovćanin fra Jozo (Ante) Cigić koji je među stočarima boravio 1849, 1850, 1851 i 1864.godine. Fra Jozo je četiri godine kasnije umro u Kiseljaku.
‘Možemo li zamisliti mnoštvo od 600 obitelji koje broje nekoliko tisuća hercegovačkih nomada koji svake godine u proljeće dogone svoja stada iz Hercegovine u planinu , a u jesen ih vraćaju u stalna staništa.
Ovovijeka povijest još ima žive pripovjedače. A imaju što i kazivati: u nekoliko stotina kuća punih djece preko 70 000 ovaca, brojna stada krava, volova i konja, karavane konja natovarenih žitom i smokom (sir i maslo) prema jugu kao neprekinuti lanac tekao je mjesecima, vriska i pjesma mlađarije. Sve je vrvjelo životom kao u košnici. Pred Božić se spuštao jedan dio čeljadi prema donjim selima da božićaju sa starijima i nevjestama, s malom djecom koji te godine ne bi izlazili u Planinu. O Kalandori bi se opet vraćali.“
To je uobičajeno blagostanje nasilno prekinuto 1942.godine, kada su četničke horde, uz potporu talijanske vojske, izvršile stravične pokolje na širem hercegovačkom prostoru, a osobito u ramskom kraju.
Poznato je kako su u listopadu 1942. četnici redom palili hrvatska naselja u Hercegovini te ubijali i mučili koga su stigli. … Tom prigodom stradali su i brojni hercegovački stočari na Poljima. Bilo je to 5 i 6 listopada 1942. godine kada su tim pravcem prošle četničke horde. Stanovita grupa seljaka nalazila se je poslovno po planinama (…) koje su četnici pohvatali i svakog zaklali. Među zaklanima između ostalih bili su i Grgo Perko star 31 godinu i Mate Perko star 70 godina, obojica iz Dobrkovića.’
Nakon tih strašnih događaja život na Poljima je zamro. Zahvaljujući brizi naše Provincije i gradnji nove fratarske kuće u Masnoj Luci, život se počinje ponovo vraćati u ove prostore. Sve što je osmišljeno i dobroga napravljeno u ovom bogomdanom krajoliku, prvenstveno trebamo zahvaliti jednom čovjeku-fra Petru Krasiću, koji na ovim prostorima neprekinuto boravi od 1981.godine.
*Jovo Popović; „Hercegovački stočari na Poljima i okolnim planinama.“ Predgovor i
dodatak knjizi priredio je fra Robert Jolić. Knjigu su izdala Naša ognjišta 2008.g.
Svršetak