31 pro. 2016
prosinac 31, 2016

Podrijetlo i razvitak naziva Vlah

1 Komentar

Iz nekoliko razloga pitanje Vlaha vjerjojatno je jedna od najsloženijih tema novijih humanističkih (ponajprije povijesnih) istraživanja. Ta složenost i osjetljivost, proizlazila je ponajprije otuda što su Vlasi ili vlaške skupine, u pojedinim krajevima mogli imati različite društvene i povijesne uloge pa su stoga istraživači iz različitih sredina „problemu Vlaha“ mogli pristupiti na različite načine. Druga je poteškoća proizlazila otuda što je i samo ime Vlah (mn. Vlasi) od starine potencijalno višeznačno pa se pod tim istim imenom – u različitim razdobljima i u različitim sredinama – mogu kriti različite etničke, društvene, profesionalne, vjerske i sl. Skupine. Kao što će se kasnije vidjeti, već sam uvid u razvitak imena govori o nestabilnosti i promjenljivosti njegova značenja, a to su ime jedni narodi i jezici preuzimali od drugih prilagođavajući njegov oblik svojemu vlastitomu jeziku i njegov sadržaj danim okolnostima.
Govoreći o Vlasima različiti autori nerijetko imaju na umu različite povijesne i etničke  realnosti, pa su nesporazumi neizbježni jer se pod nazivom Vlasi (Vlah, Vlasi/vlah) razmatraju različite ljudske skupine. S druge strane otkako je pitanje Vlaha postalo predmetom sustavnih (znanstvenih) istraživanja, ono je uvijek bilo opterećeno ovakvim ili onakvim političkim konotacijama ili pak, što je još nezgodnije, ovakvim ili onakvim (eksplicitnim ili skrivenim) nakanama ili interesima (npr. tvrdnja da su potomci Vlaha u Hrvatskoj ili u BiH danas isključivo Srbi; dovoljno je podsjetiti i na rasprave o Vlasima u hrvatskom tisku s početka ovog stoljeća). Kao populacijska skupina Vlasi („Vlasi“) su sastavni dio povijesti mnogih naroda jugoistočne i srednje Europe (od balkanskoga do karpatskoga područja, od Moravske i sjeverozapadne Slovačke do Tesalije, Pinda i Olimpa), ali je najčešće riječ o stanovništvu koje je govorilo nekim oblikom rumunjskoga jezika i u pravilu bilo dvojezično jer je živjelo u manjim zajednicama raspršenima na prostore drugih većinskih nroda. Zbog toga se pitanje geneze Vlaha teško može odvojiti od pitanja prostora i vremena nastanka rumunjskoga jezika (i rumunjskoga naroda), ali ni to pitanje do danas nije riješeno bez ostatka.
Pojedine nacionalne skupine historiografa i lingvista sklone su Vlahe obrađivati ili „pretežito“ pozitivno (npr. neki rumunjski istraživači) ili pak pretežito „negativno“  (npr. Madžari). Ne treba zaboraviti ni to da su u novijoj povijesti i kulturi različitih naroda jugoistočne Europe (u povijesti Grka, Makedonaca, Albanaca, Bugara, Srba itd.) Vlasi, ponajprije Cincari (tomu srpskom imenu odgovara izvorno ime Armâni prema kojemu onda imamo fr. Aroumains, hrv. Arumunji itd., a i srp. Aromuni), odigrali nerijetko presudne uloge, ali su pritom ponekad zatomljavali, a nerijetko skrivali svoje vlaško podrijetlo. Napokon, Vlasima su se¸tijekom povijesti redovito nazivale (tj. drugi su ih nazivali) politički i društveno periferne skupine stanovništva, premda kadšto u datim okolnostima utjecajne. Nerijetko su stjecajem okolnosti, znale imati ulogu jezičca na vagi ili pak ulogu naručene „skupine za pritisak“, odnosno „profesionalne“ skupine koja vodi (nečiju) igru. Kao društveno i politički rubne skupine Vlasi se osobito u ranijim povijesnim razdobljima, u dokumentima spominju najčešće u incidentima koje su izazivali (u ranijoj povijesti, kad bi koga ubili ili opljačkali, kada bi komu svojim stadima uništili usjeve itd.). Njihovu je povijest  za starija razdoblja  teško slijediti, odnosno ona ostavlja više pitanja nego što daje odgovora. Za razliku od manje ili više kontinuirane dokumentirane povijesti „državotvornih“ naroda, o Vlasima (koji svoju vlastitu državu, izuzmemo li rumunjske države sjeverno od Dunava, nisu stvorili) dokumenti govore samo sporedno i fragmentarno, pa su nužni izvori za proučavanje i tumačenje njihove povijesti onomastika, povijesna i socijalna vjerojatnost i sl. Iako ni u takvoj situaciji povijesničari  i filolozi ne ostaju posve bespomoćnima dokumentarnost povijesti Vlaha mnogo je oskudnija i nesigurija nego povijest većine drugih naroda (ili etničkih skupina) iz istih razdoblja pa je mnogo toga prepušteno zaključivanju po vjerojatnosti ili pak „logici“.
Sa stvaranjem slavenskih državnih tvorevina na balkanskim prostorima južno od Dunava (u kojima su Vlasi nerijetko uživali poseban status-status slobodnih stočara i prijevoznika, a nerijetko su služili i kao plaćeni vojnici, ali je iz takovg statusa proistjecala stanovita društvena izolacija) započinje proces njihove postupne jezične asimilacije (ponajprije slavenizacije, ali i grecizacije i albanizacije) koji traje i danas. Početci slavizacije dobro se naziru iz srbijanskih dokumenata iz 13. te osobito iz 14.st.  Iako su već ranije svojim karavanama preuzeli znatan dio trgovine između balkanske unutrašnjosti i jadranske obale, nakon nadiranja Turaka dio njih selio se sa svojim stadima (preko Bosne, Dalmacije, Like i Primorja) prema zapadu i sjeverozapadu, s tim da se zna da su za razliku, od većine drugih skupina Vlaha koje su bile pravoslavne, cetinski Vlasi (15. i 16.st.) velebitski Vlasi bili katolici. Neke su od tih skupina do Dalmacije, Krka ili do Istre donijele svoj oblik rumunjskog jezika, ali su druge skupine bile došle već potpuno civilizirane (odnosno, kao došljačke, bile su označivane imenom Vlasi bez obzira na to što ranije nisu govorile rumunjskim jezikom).
Tijekom gotovo dva stoljeća  (znanstvenoga) istraživanja Vlaha mnoge pojedinosti iz njihove geneze i razvoja ili su riješene ili su barem postavljeni osnovni elementi za njihovo rješavanje. No kako  je, osobito u doba buđenja nacionalne svijesti kod balkanskih naroda i naroda jugoistočne Europe, vrlo često dolazilo do žestokih sukoba između stvarnih ili fiktivnih  interesa pojedinih naroda, ili intetresa njihovih elita, nerijetko su upravo Vlasi-kao vrlo neodređena i fluidna etnička (samo djelomice i jezična) ili civilizacijska zajednica-izvlačili kraći kraj ako se ne bi uklopili u glavna gibanja i nastojanja većinskoga naroda. To u ostalom i zbog njihove razmjerne malobrojnosti te nepostojanje svijesti o jedinstvu i zajedništvu vlaških skupina na području različitih većinskih naroda ili različitih država. Nerijetko su, kao skupina, bili gubitnici sad u korist Grka, sad u korist Bugara, sad u korist Srba, sad pak Albanaca ili, eventualno, Makedonaca.
Poznato je da su u XVIII.- XX. Stoljeća, posebice u doba stvaranja građanstva u balkanskim zemljama Vlasi u svim balkanskim sredinama (a riječ je u ovom slučaju pretežito o Vlasima Arumunjima, Cincarima) odigrali važnu ulogu , a da su u XIX., i XX.st. kod svih tih naroda bili u prvim redovima nacionalnih (pa i nacionalističkih) gibanja. Modernu „čaršiju“ (tj tgovačko građanstvo) u većini balkanskih zemalja od kraja XVIII. i u XIX. st. stvorili su Vlasi (Cincari) , ili joj barem oblikovali jezgru i usmjerili razvitak. Zato je rašireno uvjetrenje, ne samo kod nestručnjaka nego i kod povijesničara, da su Vlasi ili jednostavno Grci, posebna vrsta Grka (kod Grka), ili da su oni Bugari (kod Bugara), ili da su oni jednostavno Srbi (kod Srba) itd., iako se „vlaško podrijetlo“ može usputno spomenuti ili pak biti naznačeno u kakvu nadimku. Dovoljno je spomenuti ulogu Vlaha primjerice u srpskoj kulturi, znanosti ili politici u kojima su dali niz važnih ličnosti (npr. Jovan Sterija Popović, Branislav Nušić/pravim imenom Alkibijad Nušal/, Mihajlo Pupin, Pavle Savić, Nikola Pašić/ izvorno prezime Pasku/, Dragutin Dimitrijević, /Apis/, Aleksandar Cinca-Marković, , Konstantin /Koča/ Popović, glumac Taško Načić, pisac Borislav Pekić /Vlah, Cincar po majci/, odvjetnička obitelj Fila i dr. Slično je i u makedonskoj kulturi i politici (Pitu Guli, Goce Delčev, braća Miltoni Janaki Manaki, glumac Petre Prličko, Haralampije Polenak/ović/, Božidar Nastev,  Toše Proeski /tj, Todor Projal, Kaliopi Bukle i dr.; iako je to malo vjerojatno , navodno je otac bl. Majke Tereze /građanskim imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu/ rođenjem bio Vlah, Cincar a ne Albanac),  I u hrvatskoj su kulturi i nacionalnom gibanju jednako tako Vlasi odigrali važnu ulogu, npr. Dimitrija Demetar, obitelj Gavella i dr. Dug bi bio popis Vlaha (Arumunja, Cincara) koji su u XIX. I XX st. sve do dans ostavili dubok trag u rumunjskoj kulturi, znanosti, gospodarstvu, politici. Nije zbog toga rijetkost da su kod Grka najgorljiviji borci za grčka nacionalna prava, a onda nerijetko najžešći grčki nacionalisti, bili upravo „Vlasi“, pogotovo što su mnogi balkanski Vlasi od dolaska u gradove u XVIII.st.  kao jezik kulture  (i dakako bogoslužja) prihvatili gečki (prvi jezik kulture i izobrazbe J. Sterije Popovića, D. Demetra ili pak Borislava Pekića bio je grčki!) U XIX.st. i velikim gradovima ugarsko-hrvatskih i ausrijskih zemalja nastale su kolonije „vlaških“ trgovaca. Zanimljivo je da – osim u bivšoj jugoslavenskoj SR Makedoniji i u današnjoj Republici Makedoniji – ni u jednoj državi gdje danas žive u značajnim skupinama Vlasi ne uživaju stvarni status nacionalne manjine (nego, zbog tradicije i njihova prestiža, žive, kao tolerirana skupina građana bez posebnoga službenoga statusa, odnosno kao etnička skupina). Ni u Rumunjskoj, kamo ih se već prije I. svjetskog rata tisuće i tisuće doselilo s balkanskih prostora južno od Dunava, a nakon I. svjetskog rata još nekoliko desetaka tisuća, Vlasi (Arumunji, Cincari) nemaju posebnoga službenoga statusa, jer ih se smatra dijelom rumunjske nacije, iako se po tradiciji mogu kulturno i organizirati.
Kako je u novije doba kod nas problematika povijesnih istraživanja Vlaha u nizu studija i u dvije knjige obradio pok. prof. dr. Zef Mirdita (Mirdita 2002; Mirdita 2009.), na tim se pitanjima ne ćemo posebno zadržavati. Naime, u prvoj od dviju knjiga (onoj iz 2002.) podrobno je i kritički istražio i prikazao radove o Vlasima (o „vlaškom pitanju“) u različitim nacionalnim historiografijama, a u drugoj (onoj iz 2009.) izložio svoj vlastiti kritički odnos prema povijesti Vlaha, od opće karakterizacije preko geneze do pojedinih aspekata njihovoga položaja i razvoja u različitim balkanskim sredinama. Treća autorova knjiga (Mirdita 2015.) donosi ozbiljne argumente koji govore u prilog pretpostavci da bi Vlasi – barem što se tiče socijalnih aspekata i mentaliteta – mogli biti ostatak romaniziranoga predrimskog stanovništva središnjeg Balkana (kao njihove osnovne i davne postojbine).
* * *

Sva složenost povijesti Vlaha odražava se i u povijesti razvitka i današnjoj uporabi naziva Vlah. Vlasi, vlaški (te izvedenica) prilogođenih ustroju pojedinih jezika.
U onim južnoslavenskim jezicima koji se govore na područjima izravno susjednima s teritorijima na kojima se govori takav oblik jezika, ime Vlah obično ima značenje Rumunj, Dakorumunj, stanovnik Vlaške (rum. Tara Româneascâ između donjeg toka Dunava i Južnih Karpata)“, na nekim pak područjima i u nekim jezicima značenje „Arumunj“ i „pastir“ (u bugarskom jeziku; Jireček 1959. str. 193; Bernštein 1986, s.v. BЛAx, BЛAШKи) „Arumunj“ ili „Meglenorumunj“ (u makedonskom jeziku; Rečnik 1986. s.v. BЛAШKи, BЛAШKo) te napokon u srpskom jeziku „nesrbin“ kada je riječ o stanovnicima koji govore dakorumunjski na sjeveroistoku Srbije uz dolinu Timoka (Dinić 2008, s.v. BЛA, BЛAињa, BЛAшKO). U ovom posljed njem slučaju po imenu Vlah (srp. Vlah, mn. Vlasi) razlikuje se danas stanovništvo rumunjskoga jezika na području između Morave, Dunava i Timoka (stanovništvo kojemu službeni status nije jasno određen) od „Rumunja u pravom smislu riječi“ tj. stanovništva dijela srpskog Banata (kojemu se službeno priznaje status „nacionalne manjine“), a koje Srbi danas zovu jednostavno „Rumunji“ (srp. Rumun mn. Rumuni; bez obzira na to što se, u prošlosti, i za te Rumunje kadšto rabilo ime Vlah, Vlasi). Iako nakon osamostaljenja Srbije toj skupini nije bio osporavan satatus (dako) rumunjske jezične i nacionalne manjine ,oe kraja XIX st. je službena politika i otvoreno i potajno činila sve da bi se to stanovništvo jezično i nacionalno asimiliralo (škole i bogoslužje bili su na srpskom; npr. Srpska pravoslavna crkva je od kraja 19.st. mijenjala osobna imena i prezimena Vlaha), a nakon 1948. bili su razvrstani u posebnu rubriku „Vlasi“ te i službeno odvojeni rumunjske nacionalne i jezične manjine u Banatu, čiji se status uglavnom poštivao. Uz velike napore srbijanski su Vlasi izborili godine 2006. formalni status manjine, ali kako lokalne vlasti tako i državne vlasti sustavno i uspješno sprječavaju da se Vlasi vežu uz (standardni rumunjski jezik i uz rumunjski nacionalni korpus, da se rumunjski jezik uvede u škole i u bogoslužje, pa asimilacija tih srbijanskih Vlaha nezaustavljivo napreduje. Znatno zapadnije, iako to područje nje susjedno s kompaktnim teritorijem rumunjskoga jezika, na dijelu teritorija sjeveroistočne Istre okolni Hrvati govornike  istrorumunjskoga također nazivaju Vlasima (u mjesnom hrvatskom Vlah, pl. Vlahi; Francetić 2015. s.v.  Vlah, Vlahinja, Vlašija, vlaški).
Od skupina stanovništva rumunjskog jezika (vlahofonih skupina) u južnoslavenskim zemljama neke su iz slavenskoga u svoj idiom da bi označile same sebe, preuzele ime Vlah. Tako je redovito kod Meglerumunja (Atanasov 2002., str. 4. u adminstrativnom pogledu područje meglorumunjskoga danas je najvećim dijelom u Grčkoj), te samo djelomice, kod Istrorumunja. Meglenorumunji (redovito) te vrlo rijetko Istrorumunji sami sebe nazivaju vla, vlâu (megl.), Vlah, pl. Vlas/Vlaš (istrorum.), ali Istrorumunji na jugu redovito kažu da cuvintu vlâski/vlâški (megl.) tj. „govore vlaški“ (Puscariu 1926., str 44-45, Kovačec 1998, s.v. vlåh, vlåhińe vlåški; Filipi 2002, str. 37, 47). Unatoč tomu što, govoreći srpski stanovnišvo sjeveroistočne Srbije redovito rabi da bi označilo samo sebe, nazive Vlah, Vlasi, vlaški, kada govori svojim oblikom rumunjskoga, upotrebljava gotovo redovito riječi rumân („Rumunj“, mn. Rumâń, /limba/ rumâńască »rumunjski /jezik/«, /vorbim/ rumâńešće »/govorimo/ rumunjski«. Da bi označili same sebe, Arumunji redovito upotrebljavaju riječi Armân, armâneaşte »arumunjski«, dok ime Vlah (< grč. Βλάχος), pril. vlăheaşte (Papahagi 1963, s. v. Armîn, armîneaşte; Saramandu 2003, passim), kao noviju posuđenicu, koriste samo rijetko i sporadički.
O osnovnim značenjima kao i podrijetlu naziva Vlah (mn. Vlasi) mnogo se pisalo tako da su podrijetlo i osnovne crte razvitka toga naziva prilično dobro poznati. (Tagliavini 1964., str. 123. – 124. /bilješka  13/; Skok 1971, s. v. Vlah; Mirdita2009, str. 25-27).Polazište nazivu Vlah treba tražiti u imenu jednoga keltskoga naroda (jedne skupine keltskih plemena) s juga Prekoalpske Galije. Narod Volcae, o kojem nam osnovne obavijesti donosi Cezar (Cesare 1974,  VI, 24, VII, 7), bio je podijeljen na dvije skupine u Galiji prije rimskog osvajanja: Volcae Tectosages (tal. Volci Tectosagi ), koji su bili nastanjeni između Pirineja i naselja Narbo Martius (danas grad Narbonne), sa središte u Tolosi (danas grad Touluse),  i Volcae Arecomici (tal. Volci Arecomici), u istočnom dijelu današnje pokrajine Languedoc-Roussillon, između rijeke Rhône i naselja Narbonne. Dio Tectosaga bio se nastanio na području Germanije.
Volcae su bili od onih Galakoji su se razmjerno rano romanizirali. Germani su preuzeli ime toga keltskoga naroda (nom. Volcae, akuz. Volcas) i glasovno ga prilagodili u obliku *Walhōs (got. Walhs) kako bi njime nazivali ne samo Gale (Kelte), »strance« (»negermane«) nego i Rimljane te romanizirane stanovnike Galije, poslije pak i pripadnike romanskih naroda općenito. Poslije se to ime sa značenjem »pripadnik neke romanske skupine stanovništva« proširilo i u sjevernim i istočnim germanskim jezicima.
U skladu s tim može se spomenuti da je u staroengleskom ime Walh, Wealh imalo, osim značenja »Kelt, keltski«, i značenja »stranac, strani« te »stanovnik ili podanik Rimskoga Carstva, rimski, romanski«. Poslije je u srednjoengleskom riječ welsh imala značenje »Norman, normanski« (dakle u to doba »romanski« s jezičnog stajališta), kao i značenja »Kelt, keltski općenito« te osobito »Velšanin, velški, kimrički« (Skeat 1961, s. v. Welsh; Kluge 1989, s. v. Welsch; Pfeifer 1995, s. v. welsch). U nizozemskom jeziku naziv istoga podrijetla Waal ima značenje »stanovnik frankofone Valonije«, a Waals znači »valonski dijalekt, regionalni valonski oblik francuskog jezika«. Kao pridjev znači »valonski« (Kleine Larousse 1977, s.v. Waal, Waals). I nordijski (skandinavski) jezici – u švedskom välsk, u norveškom i danskom vælsk (norveški i velsk) – upotrebljavaju riječi toga podrijetla (imenicu i pridjev) da bi označili »pripadnika romanskih naroda«, posebno pak »Talijana« (i pridjev »talijanski«) (Molde 1982, s. v. välsk; Aschehoug och Gyldendals 1982, s. v. velsk; Krymova et al. 1975, s. v. velsk). Tako se za »(vrtni) grašak«, biljku koja je u skandinavske zemlje donesena s juga, u švedskom kaže välska bönor (doslovno »talijanski grah«, lat. Pisum sativum, za razliku od lat. Vicia faba; usp. i dan. vælske bøner).
U starije doba je i u njemačkom jeziku riječ welsch imala značenje »Francuz«, »Talijan«, rjeđe »Španjolac«, kao i značenje »Retoroman«, kadšto i značenje »Roman« (kao pridjev: »romanski«, »južni, meridionalni«, ali s deprecijativnim prizvukom). No na teritoriju Švicarske još se i u naše dane među govornicima njemačkoga jezika (Schwitzertütsch) riječ welsch/Welsch upotrebljava kao neutralan naziv za »švicarski francuski«. Frankofoni dio Švicarske naziva se Welschland, a Švicarca iz toga dijela zemlje zovu Welshschweizer (Duden 1989, s. v. welsh, Wirsing). Povrtna biljka »kelj« (franc. chou de Milan, chou frisé), koji je na područje Njemačke stigao istom potkraj srednjega vijeka iz Lombardije, njemački se označuje nazivima Welschkohl, Welschkraut ili pak nazivom Wirsing preuzetim iz sjevernotalijanskoga (verza, cavolo verzotto; Duden 1989, s.v. welsch, Welshkohl, Welschkraut). Švicarski retoromanski nekoć se nazivao Kaurerwelsch ili Churwelsch, jer se govorio u dijelovima Švicarske kojima je duhovno središte bio grad i biskupija Chur (retorom. Coira). Budući da taj romanski idiom nije bio razumljiv za govornike njemačkoga, ta je riječ počela s vremenom značiti »nerazumljiv jezik, miješani jezik« općenito, odakle se poslije razvila riječ Kauderwelsch »šatrovački«. Prema pučkoj etimologiji temeljenoj na glasovnoj sličnosti s glagolom kaudern »brbotati, frfljati, nerazumljivo govoriti«, ta se riječ počela upotrebljavati sa značenjem »nerazumljiv jezik, miješani jezik« općenito, jednako kao i riječ Rotwelsch za »posebni lupeški jezik«, u kojoj prefiks rōt– dolazi od stare njemačke riječi koja znači »prevarantski, krivi, nitkovski, tatski« (Duden 1989, s. v. kaudern, Kauderwelsch; Rotwelsch). Kao što proistječe iz ovoga kratkog prikaza, stari germanski naziv  za »Roman, romanski« doživio je u Zapadnoj Europi vrlo bogat i razgranat razvitak.
Germansko ime *Walhōs za imenovanje »Romana« posudili su i Slaveni (sl.*Volhŭ). Vrlo je vjerojatno da je do toga posuđivanja došlo oko V. stoljeća kršćanske ere, prema svim vjerojatnostima, negdje na Donjem Dunavu. Ta je riječ preživjela u svim slavenskim jezicima kao ime za »Romane« općenito ili pak za »Romane« koji su najbliži geografski ili što se tiče kontakata. Naravno da pritom na svakom području imamo fonetske modifikacije svojstvene pojedinim posebnim slavenskim jezicima (Skok 1971, s. v. Vlah; Skok 1973, s. v. Vlah; Vasmer 1986, s. v. волóх; Tagliavini 1964, l. c.).
Tako se od starine nazivi Волóх (mn. Волóсы) u ruskom i Волóх u ukrajinskom upotrebljavaju za označivanje »Rumunja« (u staroruskom i »Talijana«). U poljskom jeziku Włoch znači »Talijan«, a množina te imenice Włochy ima značenje »Italija« (doslovno: »Vlasi«). U češkom i slovačkom u novije doba riječ valach odnosi se ponajprije na »pastire«, »ovčare« u Moravskim Karpatima i u sjeverozapadnoj Slovačkoj, koji su nekoć govorili rumunjski, ali i na »Rumunje« iz Rumunjske. No jednako u češkom kao i u slovačkom, riječ vlach značila je »Talijan« (značenje koje je danas zastarjelo) (Travniček 1952, s. v. Vlach; Slovnik 1959–1968, s. v. Vlach, valach).
Od starine bugarska riječ Влaх i srpska riječ Bлaх (mn. Bлaси) znači »Rumunj« (»osoba koja govori rumunjskim jezikom«), kako Rumunj sjeverno od Dunava tako i Rumunj u balkanskim zemljama u užem smislu riječi (»Arumunj«, »Meglenorumunj«). Budući da Makedonija ne graniči izravno s (dako)rumunjskim etničkim i jezičnim prostorom, u makedonskom se riječ Влав (mn. Власи) odnosi u prvome redu na »Arumunje« i »Meglenorumunje« (Rečnik 1982, l. c.; za Rumunje sjeverno od Dunava kaže se Рoманци).
U slovenskom se jeziku od starine naziv Lah (<Vlah) odnosi na »Talijane«, kao i odgovarajući pridjev laški »talijanski« (Slovar 2000, s. v. laški). Primjerice laški rizling, loza i njezini grozdovi, dospio je u Sloveniju iz Francuske preko sjeverne Italije. U slovenskom laško olje, dosl. »talijansko ulje«, znači »fino, rafinirano ulje, osobito maslinovo«. U starije doba stvari su izgledale slično i u hrvatskom, ponajprije na sjeverozapadu zemlje. Potkraj srednjega vijeka zagrebački Vicus Latinorum, hrvatski pak Vlaška ulica, bio je dio grada u kojem su bili nastanjeni pretežno talijanski trgovci iz Mletaka i iz Firence (Mažuranić 1908–1922, s. v. Vlah; Skok 1971, l. c.; Skok 1973, l. c.). Ime ulice, Vlaška ulica, očuvalo se do danas, ali se s vremenom motivacija izgubila. Unatoč tomu što se za to daju i druga objašnjenja, teren nekoć izvan grada na kojem su ti trgovci navodno imali svoje vinograde zvao se Lašćina (<Vlašćina?), a i to je ime preživjelo do danas (Mažuranić 1908–1922, l. c.; Skok 1971, l. c.). Polazeći od latinskoga imena spomenute ulice, Vicus Latinorum, neki su to ime pokušavali objasniti kao »posjed koji pripada (latinskoj) Crkvi« (a druge crkve u Zagrebu potkraj srednjega vijeka nije ni bilo), ali se pritom zaboravlja da u različitim dijelovima Hrvatske Latin, latinski znači »Talijan«, »talijanski« (te »Roman, romanski«, »Latin, latinski«, »nehrvat, nehrvatski«). Značenje »Talijan« imena Latin bilo je naznačeno za Dubrovnik (gdje je stanovništvo bilo dijelom romansko, što autohtono što pak ono došlo iz Italije) do sredine XIX. stoljeća, a u srednjoj Dalmaciji to je značenje bilo živo još u XV. Stoljeću (Jireček 1959, l. c.; Mažuranić 1908–1922, l. c.; Skok 1971, l. c.; Skok 1973, l. c.).
Kao što proizlazi iz ovoga prikaza, u sjeverozapadnim slavenskim zemljama, koje su u srednjem vijeku bile ili izravno susjedne s Italijom ili pak su s njom imale redovitije i intenzivnije dodire (Slovenija, Hrvatska, Češka, Slovačka, Poljska, u srednjem vijeku isključivo katoličke zemlje), naziv Vlah (Vlach itd.) značio je »Talijan«, vlaški »talijanski«. U slavenskim zemljama koje su bile udaljenije od Italije ili pak one koje su s Italijom imale rjeđe veze (najvećim dijelom slavenske pravoslavne zemlje) Vlah je značilo i danas znači ponajprije »Rumunj«, a vlaški »rumunjski«. Čini se da je ovo posljednje značenje u slovačkom, češkom i hrvatskom novije, sekundarno (premda potječe s kraja srednjega vijeka), posuđeno u doba seoba rumunjskih pastira. Može se reći da je u početku značenje naziva Vlah bilo etničko i lingvističko (»nacionalno«). U slučaju madžarskoga, gdje je naziv koji se razvio iz Vlah slavenska posuđenica, sačuvala su se oba značenja, kao u češkom, slovačkom i hrvatskom, jer je prostor madžarskoga jezika – kao što ćemo navesti niže – bio u stalnom doticaju i s prostorom rumunjskoga jezika.
Prije nego se vratimo na vrijednost riječi Vlah (vlah) u nekim južnoslavenskim jezicima, moramo spomenuti da je taj naziv iz slavenskih bio posuđen u više neslavenskih jezika. Tako je u grčkom jeziku, od sredine srednjega vijeka naovamo, zabilježeno ime Βλάχοι (jedn. Βλάχος) (Saramandu 2004, str. 19 i sl. et passim), koje se odnosi na »Arumunje« sa sjevera Grčke i iz (slavenske) Makedonije, ali i na »(Dako)Rumunje« s one strane Dunava (s lijeve, sjeverne njegove obale), iz povijesnih pokrajina Vlaške (rum. ime Ţara Românească) i Moldavije. Ipak je s vremenom riječ Βλάχος dobila i socijalno (profesionalno) značenje »Vlah-pastir« > »pastir« (sinonim za ποιμήν [pi’min], genitiv ποιμήνος) te »koji nije uglađen« (I. P. Horikov, M. G. Malev 1980, s. v. βλάχος, βλαχικός, βλαχιά; Γεωργωπαπαδάκου 1987, s. v. βλάχικος, βλάχος). Potkraj srednjega vijeka i Turci su posudili tu riječ za označivanje »Rumunja«. Nekoć je turski naziv Eflâk (< slav. Vlah) imao značenje »Vlaška« (rum. Ţara Românească), »Rumunj iz Vlaške, Dakorumunj« (Redhouse 1995, s. v. Eflâk), za razliku od Moldavije koja se turski zvala Boğdan.
Zanimljiv je slučaj jezika Madžara koji su imali odnose podjednako s Rumunjskom kao i s Italijom. U madžarskom se iz slavenskoga oblika za jedninu (Vlahŭ) razvio oblik Oláh koji je danas arhaičan i s deprecijativnim značenjem za »Rumunj« (pridj. oláh »rumunjski«), dok se iz slavenskoga oblika za množinu (Vlasi) razvio oblik Olasz »Talijan« (pridj. olasz »talijanski«), koja je i danas u normalnoj uporabi (Magay et al. 1990, s. v. oláh, olasz; Zaicz 2006, s. v. oláh, olasz; u petojezičnom rječniku Fausta Vrančića (Faustus Verantius) iz 1595., ime Italia iz latinskog i talijanskog prevodi se hrvatskim izrazom latinszka Zemlya, njemačkim Uualisch-land, madžarskim Olasz orszag). Tako je erdeljski humanist, tajnik ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita od g. 1522., koji je 1541. bio imenovan zagrebačkim biskupom, nosio latinsko ime Nicolaus Olahus (madž. Oláh Miklós), tj. »Nikola Rumunj«.
Već smo ranije spomenuli slučajeve (u grčkom, češkom slovačkom) u kojima je naziv Vlah (etnonim) umjesto etničkih i lingvističkih značenja dobio socijalna i profesionalna značenja (tj. postao apelativ vlah). Potkraj srednjega vijeka stanovništvo rumunjskoga jezika (vlaško stanovništvo) raspršeno na vrlo širokom području – i još k tomu na etnički i lingvistički miješanom području – počelo se asimilirati većinskomu stanovništvu (posebice slavenskomu) i napuštati vlastiti jezik. Etnička i jezična asimilacija – pretežno slavizacija – Vlaha počela je brzo napredovati već u srednjovjekovnoj srpskoj državi. Taj proces jezične asimilacije počeo se još više intenzivirati nakon što su počela masovna gibanja Vlaha prema obalama Jadranskoga mora, prema zapadu i prema sjeverozapadu Balkanskoga poluotoka, posebice pak uoči turskih navala ili pak usporedno s njima. Zbog toga potkraj srednjega i početkom novoga vijeka naziv Vlah (vlah) ne označuje više nužno etničku ili jezičnu pripadnost nego se odnosi na različita zanimanja (profesije) karakteristične za Vlahe (»pastir, čobanin«, »prijevoznik, kirijaš«, »karavanski trgovac«, »trgovac općenito i, osobito, onaj koji obavlja razmjenu roba između unutrašnjosti Balkanskoga poluotoka i jadranske obale«), socijalni status ili socijalnu pripadnost (»seljak«, »običan čovjek«, »čovjek bez uglađenih manira«, »sirova, neuglađena, slabo odgojena, nepristojna osoba« i sl.) ili pak vjersku pripadnost (»pravoslavac« za razliku od katolika, poslije i »kršćanin« za razliku od muslimana) (Puşcariu 1926, str. 11 i sl.; Puşcariu 1940, str. 205 et passim; Skok 1971, l.c.). Tako u slavnom spjevu Ivana Mažuranića »Smrt Smail-age Čengijića« Vlah za muslimane u Crnoj Gori znači »pravoslavac«, a u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine vlah (Vlah) i danas označuje »pravoslavca« i za muslimane i za katolike (Skok 1971, l. c.; Skok 1973, l. c.; Iveković-Broz 1901, s. v. Vlah). Jednako tako u nekim dijelovima kontinentalne Hrvatske riječ vlah/Vlah označuje »pripadnika pravoslavne vjere« i »Srbina« (Maresić-Miholek 2011, s. v. Vlaška, vlaški; Večenaj-Lončarić 1997, s. v. Vlah, vlaški) kao i u Hrvatskom primorju (Moguš 2002, s. v. Vlah). I u slavonskim, srijemskim, baranjskim i bačkim hrvatskim govorima taj naziv znači »pravoslavac« i »Srbin« (Sekulić 2005, s. v. Vlasi; Jakšić 2015, s. v. vla).
Početkom XX. stoljeća zabilježeno je da su stanovnici istočnoga dijela otoka Hvara, kada su na obali u okolici Makarske ispod Biokova gorjele vatre, govorili da Vlašići ogonj goridu. Značenje »stanovnik s kopna, čovjek s kontinenta« sačuvalo se u nekoliko hrvatskih otočnih govora (na Hvaru, na Braču, na Šolti,…). Za stanovnike za koje se zna da su se na određeni otok doselili tijekom proteklih stoljeća govori se da su Vlasi, bez ikakve aluzije na kakvu posebnu etničku ili lingvističku pripadnost (naziv Vlah i oblici od njega izvedeni obično se odnose na stanovnike unutrašnjosti Dalmacije, ali i na stanovnike otoka koji odande potječu; usp. Hraste et al. 1979, s. v. Vlah, Vlahadija, Vlaško itd.). Veze s unutrašnjosti Dalmacije bile su redovite i stalne, jer su odande dolazili sezonski radnici, pa se na otocima »sezonski radnik iz Dalmatinske zagore« naziva Vlah/vlah (Hraste et al. 1979, s. v. Vlah; Šimunović 2009, s. v. Vlah; Barbić 2011, s. v. Vlah).
Staroj razlici između većinskih Hrvata u Dalmaciji i romanskih stanovnika dalmatinskih gradova (bilo da su autohtoni Romani, »Dalmati«, bilo kolonizirani Talijani; u dokumentima Chroati ili Slavi za razliku od Latina; u jeziku grada Dubrovnika Latinska zemlja imalo je značenje Italija) potkraj srednjega vijeka dodano je i razlikovanje između »starosjedilačkoga« hrvatskoga stanovništva i novopridošlih Vlaha, bez obzira na to jesu li bili Vlasi romanskoga (rumunjskoga) jezika ili pak već slavizirani Vlasi, bilo pak jednostavno stanovništvo slavenskoga jezika koje je došlo iz unutrašnjosti. Etnička se i jezična distinkcija u Dalmaciji odavna izgubila, ali se očuvala distinkcija socijalnoga tipa. Na obali Vlaj (mn. Vlaji) sve do naših dana znači »seljak iz unutrašnjosti« za stanovnike dalmatinskih gradova ili »osoba nekonvencionalnih ili pak neuljuđenih manira« (Skok 1971, s. v. Vlah; Skok 1973, s. v. Vlah). Za stanovnike zadarskoga priobalja Vlah znači stanovnika iz onih mjesta u zaleđu koja su udaljenija od mora (iz Ravnih kotara, Bukovice) neovisno o vjerskoj pripadnosti tih ljudi (Šimunić 2013, s. v. vlajo, vlasi, vlaški i dr.; ovamo pripada i riječ vlaštvo »priženidba«, ibid.). Na otoku Pagu Vlah označuje »stanovnika južnoga podvelebitskoga kraja i zaleđa« (Vranić et al. 2016, s. v. Vlah, Vlaharija, Vlahinja).
Zanimljiva je i upotreba naziva Vlah/vlah (hrv. Vlah, Vlahi, Vlasi) u Istri. Okolno jednojezično stanovništvo hrvatskoga jezika Istrorumunje zove nazivom Vlasi, a njihov jezik vlaški jezik, vlaški. Znanstveni (romanistički) nazivi Istrorumunj, istrorumunjski nisu u uporabi u puku (Istrorumunji uglavnom nemaju osjećaja pripadnosti rumunjskomu nacionalnomu korpusu), a u južnim istrorumunjskim selima sami sebe nazivaju prema imenima odgovarajućih mjesta (Susńévţi/Šušńévţi, Novošåni itd.), a znatno rjeđe i iznimno rabe i naziv Vlåh, Vlås/Vlåš (Kovačec 1998; Filipi 2002) preuzet od kroatofonoga stanovništva okolnoga područja (Francetić 2015, s. v. Vlah, Vlahinja, Vlašija, vlaški). Međutim svoj jezik govornici istrorumunjskoga u južnim selima obično nazivaju vlåskę/vlåškę limbę »vlaški jezik« i služe se sintagmom ganęi vlåski/vlåški »govoriti istrorumunjski«.
Ali u Istri naziv Vlah ima i druga značenja. Nešto više od jedne trećine (ili nešto manje od polovice) istarskoga poluotoka (točnije govoreći, područje na jugozapadu poluotoka obuhvaćeno na zapad od donjega toka rijeke Raše, prema jugu i prema zapadu od mjesta Kanfanara, prema zapadu od naselja Sveti Petar u Šumi, Tinjan i Trviž i, zatim, prema jugu od Karojbe i Kaštelira) naseljeno je u većini stanovništvom koje govori prijelaznim štokavsko-čakavskim govorima. U razdoblju približno između 1450. I 1650. mletačke su vlasti to stanovništvo dovele iz sjeverne Dalmacije. Iako je riječ gotovo isključivo o stanovništvu hrvatskoga jezika, mletačka ga je administracija označivala imenom Morlacchi (< grč. Μαυροβλάχοι). To stanovništvo samo za sebe najčešće rabi (rabilo je) naziv Slovinci, za svoj pak jezik naziv slovinski, ali hrvatski starosjedioci iz susjedstva (Bezjaci), koji su se u Istri nastanili nekoliko stoljeća prije (jednako tako i Slovenci na sjeveru poluotoka, Birkini), to novonaseljeno stanovništvo nazivaju Vlahima, njegov jezik vlaškim jezikom (vlaški zaik), cijelo pak područje Slovinaca označuju imenom Vlašija (Ribarić 2002, str. 66–67 et passim; Kalčić-Filipi-Milovan 2014, s. v. Vlah, Vlašija, vlaški; usp. i Kalsbeek 1998, s. v. Vlah). Ali i dio toga hrvatskoga stanovništva upotrebljava, da bi označilo samo sebe, riječ Vlah (hrv. Vlah, Vlasi), primjerice u području gradića Barbana (Pliško 2000, str. 41; kod prof. Pliško teritorij zvan Vlašija naznačen je i na dijalektnoj karti Istre). Slično Bezjacima i Birkinima, i u području gradića Labina upotrebljava se ime Vlahi (Milevoj 2006, s. v. Vlah, Vlahinja, Vlašija) za stanovnike i područje zapadno od rijeke Raše. Razvitak naziva (imena i riječi) Vlah/vlah u hrvatskim govorima i drugim južnoslavenskim jezicima, kao i u nekim balkanskim jezicima, ilustracija je za semantičku promjenu etničkoga imena i osobito za prijelaz etničkoga imena u apelativ.

Bibliografija
__________________________________________________________________________________

Aschehoug og Gyldendals 1982 = Aschehoug og Gyldendals Ett Binds Lexikon, Oslo, Kunskapsforlaget
Atanasov 2002 = Petar Atanasov, Meglenoromâna astăzi, Bucureşti, Editura Academiei Române
Barbić 2011 = Ante Barbić, Rječnik Pitava i Zavale, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (urednica Anita Celinić), Zagreb
Bernštein 1986 = S. B. Bernštein, Bolgarsko-russkij slovar’, Moskva, »Russkij jazyk«
Broz-Iveković 1901 = Franjo Iveković, Ivan Broz, Rječnik hrvatskoga jezika, I–II, Zagreb
Cesare 1974 = Caio Giulio Cesare, La Guerra Gallica. Testo latino a fronte. Introduzione e note di Ettore Barelli, Traduzione di Fausto Brindesi, Milano, Rizzoli Editore
Dinić 2008 = Jakša Dinić, Timočki dijalekatski rečnik, Beograd
Duden 1989 = Duden Deutsches Wörterbuch, Mannheim/Wien/Zürich, Dudenverlag

Filipi 2002 = Goran Filipi, Istrorumunjski lingvistički atlas/Atlasul Lingvistic Istroromân/Atlante Linguistico Istrorumeno, Pula, Znanstvena udruga MEDITERAN
Francetić 2015 = Ivan Francetić, Rječnik boljunskih govora, Pula (Izvorni rukopis uredila, priredila i popratila etimološkim komentarima Sandra Tamaro)
Γεωργοπαπαδάκου 1987 = A. Γεωροπαπαδάκου, Χρεστικό ερμηνευτικό λεξικό, Θεσσαλονική, Μαλλιαρήσ Παιδεία
Horikov et al. 1980 = I. P. Horikov, M. G. Malev, Novogrečesko-russkij slovar’, Moskva, »Russkij jazyk«
Hraste et al. 1979 = Mate Hraste und Petar Šimunović, Čakavisch-deutsches Lexikon, Teil I, Mitarbeit und Redaktion von Reinhold Olesch, Köln – Wien, Böhlau Verlag
Jakšić 2015 = Martin Jakšić, Rječnik govora slavonskih baranjskih i srijemskih, Dominović, Zagreb
Jireček 1959 = Zbornik Konstantina Jirečeka, I (Urednik Mihailo Dinić), Beograd, Posebna izdanja SANU, Knjiga CCCXXVI, Nova serija, Knjiga 33
Kalčić et al. 2014 – Slavko Kalčić, Goran Filipi, Valter Milovan, Rječnik roverskih i okolnih govora, Pazin-Zagreb-Pula
Kalsbeek 1998 = Janneke Kalsbeek, The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria, Amsterdam Atlanta, GA
Kleine Larousse 1977 = Kleine Larousse in kleur. Encyclopedisch Wordenboek voor iederen, Amsterdam, Heideland-Orbis Hasselt/Kosmos
Kluge 1989 = Friedrich Kluge, Etymologisches Wörterbuch der deutschen Sprache, 22. Auflage unter Mithilfe von Max Bürgisser und Bernd Gregor völlig neu bearbeitet von Elmar Seebold, Berlin – New York, Walter de Gruyter
Kovačec 1998 = August Kovačec, Istrorumunjsko-hrvatski rječnik (s gramatikom i tekstovima), Pula, Znanstvena udruga MEDITERAN
Krymova et al. 1975 = N. I. Krymova, A. Ja. Emzina, A. S. Novakovič, Datsko-russkij slovar’, Moskva, »Russkij jazyk«
Magay et al. 1990 = Magay Tamás, Orszagh László, Magyar-angol kéziszótár, Budapest, Akadémiai Kiadó
Maresić et al. = Jela Maresić, Vladimir Miholek, Opis i rječnik đurđevačkoga govora, Gradska knjižnica Đurđevac, Đurđevac
Mažuranić 1908–1922 = Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, I A–O, II P–Ž, Zagreb, Knjižara Jugoslavenske akademije Lav. Hartmana [Stj. Kugli]
Milevoj 2006 = Marijan Milevoj, Gonan po nase. Rječnik labinske cakavice, Labin, Mathias Flacius
Mirdita 2002 = Zef Mirdita, Vlasi u historiografiji, Zagreb, Hrvatski institut za povijest
Mirdita 2009 = Zef Mirdita, Vlasi, starobalkanski narod (od povijesne pojave do danas), Zagreb, Hrvatski institut za povijest
Mirdita 2015 = Zef Mirdita, Dardanci i Dardanija, Zagreb, Hrvatski institut za povijest
Moguš 2002 = Milan Moguš, Senjski rječnik, Zagreb – Senj, HAZU i MH Senj
Molde 1982 = Bertil Molde (Red.), Illustrerad Svensk Ordbok, Stockholm, Natur och Kultur
Papahagi 1963 = Tache Papahagi, Dicţionarul Dialectului Aromân general şi etimologic/ Dictionnaire Aroumain (Macédo-roumain) Général et Étymologique, Bucureşti, Editura Academiei Republicii
Populare Romîne
Pfeifer 1995 = Wolfgang Pfeifer, Etymologisches Wörterbuch des Deutshen, München, Deutscher Taschenbuch Verlag GmbH & co. KG
Pliško 2000 = Lina Pliško, Govor Barbanštine, Pula, Filozofski fakultet u Puli

Puşcariu 1926 = Sextil Puşcariu, Studii istroromâne. În colaborare cu M. Bartoli, A. Belulovici şi A. Byhan. II, Întroducere – Gramatică-Caracterizarea dialectului istoromân, Bucureşti, Cultura Naţională.
Puşcariu 1940 = Sextil Puşcariu, Limba română, Volumul I, Privire generală, Bucureşti, Fundaţia pentru literatură şi artă »Regele Carol II«
Rečnik 1980 = Rečnik na makedonskiot jazik so srpskohrvatski tolkuvanja, Skopje
Redhouse 1995 = New Redhouse Turkish-English Dictionary, Istanbul
Ribarić 2002 = Josip Ribarić, O istarskim dijalektima. Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri s opisom vodičkog govora, Pazin, Josip Turčinović d.o.o.
Saramandu 2004 = Nicolae Saramandu, Romanitatea orientală,Bucureşti, Editura Academiei
Sekulić 2005 = Ante Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata, Zagreb
Skeat 1961 = Walter W. Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language, Fourth Edition, Oxford, Clarendon Press
Skok 1971 = Petar Skok, Vlah, Enciklopedija Jugoslavije, Vol. 8, Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod, p. 514–516
Skok 1973 = Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Uredili Mirko Deanović i Ljudevit Jonke, surađivao u predradnjama i priredio za tisak Valentin Putanec, Knjiga treća, poni1- Ž, Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, s.v. Vlah (p. 606–609)
Slovar 2000 = Slovar slovenskega knjižnega jezika, Ljubljana, SAZU– DZS
Slovník 1959–1968. = Slovník slovenskego jazyka (Hlavný redaktor dr. Štefan Peciar), Bratislava, Vydatel’stvo Slovenskej akadémie vied
Šimunić 2013 = Božidar Šimunić, Rječnik bibinjskoga govora, Zadar
Šimunović 2006 = Petar Šimunović, Rječnik bračkih čakavskih govora, Supetar, Brevijar
Trávníček 1952 = František Trávníček, Slovník jazyka českého, Praha
Vasmer 1986 = Max Vasmer, Etimologičeskij slovar’ russkogo jazyka, Tom I (A–D), Moskva, »Progress«
Večenaj et al. 1997 = Ivan Večenaj, Mijo Lončarić, Rječnik Gole. Srednjopodravska kajkavština, Zagreb, IHJJ
Vrančić 1595 = Faustus Verantius, Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latine, Italicae,
Vranić et al. 2016 = Silvana Vranić, Ivo Oštarić, Rječnik govora Novalje na otoku Pagu, Novalja
Germanicae, Dalmaticae & Ungaricae (publicat in faximile în »The Croatian Literature Series«, Vol. 1, Zagreb, 1991, p. 101–234)
Zaicz 2006 = Zaicz Gabor, Etimológiai szótár, Budapest
Izvor: August Kovačec  HRVATSKA REVIJA

Jedan Komentar za Podrijetlo i razvitak naziva Vlah
  1. Hvala na ovom prilogu. Povijest koju smo učili (i učimo) o vlasima ne govori ništa. Netko je očito htio da se to ne zna. Neki dan sam pročitao da je i naš poglavnik Pavelić porijeklom vlah- katolik.
    Ovdje čitam da su velebitski vlasi bili katolici, što bi s poglavnikom, a i njegovom naravi moglo imati veze.


[Na vrh]
Ostavite komentar