Sredinom lipnja širokobriješkoj će književnoj publici Andrija Zeljko predstaviti svoj književni prvijenac U ono vrijeme. Knjigu je objavio širokobriješki ogranak Matice hrvatske, uredio Miljenko Karačić, a recenzirale Mirela Lovrić i Blanka Kraljević .Gojko Jelić je knjigu grafički prelomio, a Iva Zeljko osmislila naslovnicu. U knjizi su skupljeni tekstovi koje je ovaj ugledni novinar, urednik i pisac objavljivao u časopisu širokobriješkoga Matičina ogranka, Vitko. Prigoda je to za kratak razgovor za čitatelje našega portala sa zaslužnim kulturnim djelatnikom, glumcem i redateljem.
Iako tvoja knjiga nema monografijski značaj, ipak će oni koji je pročitaju doznati puno o tvome rodnome Crnču koji ti je očito jak poticaj za pisanje. Što je toliko privlačno u likovima kao što su Muce, Matiša Odžušić, Ilija Lucijić i ostalima koji se spominju u knjizi?
-Umjesto izravnog odgovora, evo jedne anegdotice: Kao djeca imali smo često prigodu slušati zanimljive Ilijine priče. Ovaj put nam je ispričao: „Bilo je to jednog ponedjiljka 1934. poša’ ja u Lišticu i na Krčiću sritnem „jajaru“ (ženu iz Knešpolja koja je na ovom području otkupljivala jaja i prodavala ih na čaršijskoj tržnici). Nakon kršćanskog pozdrava pitam je: „Ima li išta novo?“, žena će: „Moj Ilija, izgubili smo sve što smo imali. Ubiše nam kralja! I tu sidošmo na kamen i oborišmo suzam i ja i ona!“ Nama djeci je to bilo čudno, a moja sestra ga priupita: „Ta niste baš plakali?“ Ilija je strogo pogleda i reče: „Nu male budale!“ Nikad nismo saznali šta mu je ta izjava značila.
Ono što je osobita vrijednost ove knjige, po meni je, što će očuvati sjećanje na skupinu starih Širokobriježana za koje se ne može reći da pripadaju bilo kojem stereotipu, a kojima si posvetio dosta prostora. Ti su retci pisani s puno ljubavi, skoro isto kao i ovi o crnačkim legendama. Kako to objašnjavaš?
– U Crnču sam rođen i moje rano djetinjstvo je počelo u ovom selu. Od desete godine živim u Lištici i Širokom Brijegu i ništa manje nisam sentimentalno vezan ni za jedno ni za drugo, a dovoljno sam zanimljivih osoba upoznao i u jednom i u drugom.
Pošto je ovo ipak razgovor za dobrkovići.com, a znamo da Dobrkovići i Crnač iako su susjedna sela, nisu poznati po sukobima oko mrginja, dotaknimo se malo vaših dobrosusjedskih odnosa. Saznala sam ipak da je bio jedan ispad. Navodno je jednom jedan Dobrkovćanin oteo najljepšu curu iz Crnča i u momačkom obračunu skupa sa svojom družinom natjerao vas na taktičko povlačenje. Imaš li više podataka o tome incidentu?
Taktičko povlačenje je naređeno jer nam je godila činjenica da su se susjedi odlučili na tako riskantnu i po život opasnu pustolovinu znajući da je rečena Crnačka najljepša u „regiji“.
Andrija Zeljko ima dug i plodan spisateljski staž, ali U ono vrijeme prva je njegova knjiga. Počeo je kao dopisnik Večernjeg lista pisati još koncem šezdesetih godina. Kasnije je radio i kao dopisnik Oslobođenja i Slobodne Dalmacije. Devedesetih je godina bio prvi glavni urednik u glasilu nezavisne javnosti Vrisku. Odgojio je ( ne samo u školi gdje je predavao matematiku) cijeli jedan naraštaj svojih mlađih kolega nesebično im prenoseći znanja i iskustva iz novinarstva. Evo što ga je potaknulo na pisanje tekstova, a onda i objavljivanje knjige:
-Kao gimnazijalac sam pročitao u sarajevskom Oslobođenju jednu reportažu o vozačima boksita, koju je napisao moj profesor hrvatskog jezika Zdravko Ostojić nakon cjelodnevnog druženja s ovim uistinu posebnim ljudima. Zaključio sam da bi bila velika šteta da nisu zapisane njihove šale, navike i velika odgovornost prema poslu i ostalim sudionicima u prometu. I danas se sjećam da je bilo općepoznata stvar da bi svaki boksitaš dobro pazio da na ondašnjim uskim putovima je vozač koji bi se našao iza njihovih preopterećenih omova i fauna mogao mirno voziti jer je znao da će se grdosija ispred njega skloniti kad naiđe na kakvo proširenje i ocijeni da je prostor ispred njega slobodan za pretjecanje i to bi signalizirao i rukom ispruženom kroz prozor i žmigavcem.
Prije njega dopisnikom Oslobođenja bio je pok. Učitelj Zvonko Martinović, a ne sjeća se prvoga napisanog teksta ni o čemu je tekst govorio, samo pretpostavlja da je to bila neka vjestica sa zasjedanja Općinske skupštine.Mjesto dopisnika iz Lištice predložio mu je školski kolega Ante Filipović iz Posušja koji je tada radio u Večernjaku.
Kažu da je novinarstvo zanat? Kako si ga i gdje ispekao jer je činjenica da je najveći dio širokobrijeških novinara izravno ili neizravno prve informacije i termine iz te oblasti naučio od tebe. Gdje si ti naučio osnovne pojmove iz novinarstva?
– Tada su za dopisnike regionalnih izdanja organizirani seminari gdje sam, između ostalog, naučio dva važna novinarska pravila koja i danas pamtim: Ako se piše o nekom događaju, onda u prvoj rečenici treba odgovoriti na pet pitanja: tko, gdje, kada, kako i zašto i tekst napisati tako da urednik po potrebi može skraćivati materijal od kraja pa sve do prve rečenice bez opasnosti da će vijest izgubiti glavnu informaciju.
Ne mogu se oteti dojmu da je knjiga U ono vrijeme svojevrsni izraz ljubavi i poštovanja prema našim tradicionalnim vrijednostima iako si ti osoba koja se itekako uključuje u suvremeni način življenja. Možeš li našim čitateljima objasniti taj paradoks?
-Ukratko dovoljno dugo živim te sam se prilično dobro naučio uklapati u načine življenja koji su me dostizali i nastojim izbjegavati izjave da je ljepše ili ružnije sada živjeti nego u ono vrijeme ili između toga. Pokatkad ljubičica zanosnije zamiriše, nego rascvjetani ružičnjak.
– Većini čitatelja razdoblja koja se spominju u knjizi, učinit će se kao neka nestvarna vremena,a događaji i način življenja u tim vremenima kao uglavnom plod autorove mašte. Htio sam da se ipak bar neki detalji zapišu (jer:što nije zapisano, nije se ni dogodilo!). Dragi čitatelju,kad ti bude teško, kad ti se učini da živiš u neimaštini i oskudici, sjeti se junaka iz ove knjige i zapjevaj neku veselu pjesmicu.
Knjiga Andrije Zeljke osvježit će širokobriješku književnu scenu bogatstvom svojih poruka, jezikom i stilom pripovijedanja i opisivanja, a autor će se priključiti predstavnicima uvjetno rečeno novije crnačke književnosti koju čine već potvrđeni pisci: fra Blago, fra Jerko, fra Vendelin, fra Dane i Miro Karačić, a već je odavno trasirao put crnačkim novinarima različitih naraštaja Miljenku, Marinku i Marku Karačiću,Željki Šaravanji, Zdenku Jurilju Dikiću, Miri Bošnjaku i Marku Zeljki.
U moru nemuštih, nezanimljivih, neduhovitih i loše napisanih knjiga, U ono vrijeme Andrije Zeljke, bit će pravo književno osvježenje za čitatelje.
(Razgovarala: Blanka Kraljević)