– Dva drvena kreveta po jedan sa svake strane ognjišta ( prije nije bilo ni kreveta nego samo strožak od slame obučen jutenom vrećom, nalazio se na podu ili daščanoj podlozi) ostali su spavali na pići (sijeno) u pojati.
– Kadanj za brašno od šupljeg hrastovog debla iznutra i izvana obrađen ručnim alatom za drvo ,a dno izrađeno od tesanih hrastovih dužica.
– Naćve su stale na kadnju, koje su se pomicale prema zidu na guranje, da se uzme brašno iz kadnja repačom i stavljalo u naćve za mjesenje kruha. Naćve su osim pravljenja tijesta za kruh i kvasanje služile i za čuvanje gotovog kruha i kvasa, zbog čega su imale poklopac sa baglamama (šarkama).
– Astal od jelove građe na kome su stali lonci s mlijekom i ostalim namirnicama.
– polica za čisto posuđe ( prazni lonci, kotlača, kotao za mlijeko, mala i velika tava, sito za brašno, čanjak, i drvene kašike) stap i mećaja prislanjali su se uza zid i policu.
– Sinija (stol za objedovanje) na koju se stavljao čanjak iz kojeg se zajednički jelo drvenim kašikama , te izrezani kruh. Nakon jela sinija se sklanjala sa sredine kuće i spremala uza zid da ne smeta u prostoru.
Donja kuća – ulazni dio odjeljen je od stambenog dijela s niskim krilom vrata (visina krila 1,5 m.) radi bolje cirkulacije zraka i dima kroz cijelu kuću. Osim smještaja navedenih namirnica i robe između ulaznih vrata i perde bilo je kameno postolje za burilo i kovu za vodu, te mjesto za bukaru za piće vode.
– Ajat (nadstrešnica) bio je sastavni dio kuće i bio je s južne strane sa kosim jednovodnim slamnatim krovom, oslonjen na zid kuće i stupove, a otvoren s dvije strane. Ajat je služio za smještaj badnja (bačve) za kiselenje kupusa.
Suđe koje se upotrebljavalo u kućanstvu sve do završetka I. svjetskog rata bilo je većinom izrađivano od drveta i gline- kao što je to prikazano na skicama (crtežima) kao što su čanjak, kašike za jelo, repač, tambut, kablić za kiseljenje i čuvanje mlijeka za dnevne potrebe, bukara za vodu i vino, burilo za vodu, kablić za vodu, stap i mećaja za metenje mlijeka, gdje se odvajalo maslo od mlaćenice (mlijeka). Škaf i i bačve za vino, badanj ili bačva za kiseli kupus, škip za umivanje i pranje robe, sito za brašno i rešeto za žito, kadanj za brašno, naćve za kuhanje i čuvanje kruha nakon pečenja, sinija za posluživanje (serviranje) jela, tronošci (stolci) za sjedenje, kreveti koji su bili samo za baku i nejaku djecu, bešika (kolijevka)za novorođenčad. Odrasli su spavali od šest godina i više na pići (sijeno, slama, šušanj) u pojati i jagnjilu iznad krava ili ovaca. Lopar za formiranje i istresanje kruha na ognjište.
Od sudi za kuhanje bila je kotlača od pečene gline, kasnije se uveo i bronzin (od bronce), a kotlača je ostala samo za puru, zatim ćasa i ćup od gline za maslo, bakreni kalajisani kotao za kuhanje mlijeka, za pečenje krumpira, mesa i ostale hrane je tepsija od gline, a kasnije je zamijenila tepsija od lima.
Za kuhanje jela na ognjištu bile su komoštre sa kukom, gdje su se vješali lonci, kotlače i kotao za mlijeko. Ako su teži lonci onda se to stavljalo na tronožac od kovanog željeza (sadžak).
Za pečenje kruha na ognjištu ili krumpira na tepsiji bio je sač od kovanog željeza, ožeg i pala za razgrtanje žerave prije stavljanja kruha na ognjište. Potom se ugrijani sač podiže ožegom i stavlja na kruh i lugom se zatvarao dotok hladnog zraka pod sač.
Prvo emajlirano posuđe počelo se javljati nakon I. svjetskog rata, a tridesetih godina se češće počelo kupovati čanjke, pocinčane kove za vodu, bukare i dr. ali se i dalje jelo drvenim kašikama iz zajedničkog čanjka. Jedino su djeca jela iz svoje zajedničke zdjele odvojeno od odraslih.
Nakon svršetka II. svjetskog rata počelo se jesti i odvojeno iz aluminijskih tanjura s aluminijskim kašikama. Što je postalo normalno nakon 50-tih godina 20.st.
Tekst i skice: Vinko Perko – Matić
Bravo Vinko tako se čuva baština a ne kinesko sve po 8.