Polje je oduvijek značilo život i opstanak, jer je davalo glavninu prihoda za svaku obitelj, pa mu se iz tih razloga poklanjala osobita briga.
Poljar bi čitavu godinu proboravio u polju čuvajući obiteljska imanja od moguće štete koju bi mogli prouzročiti neodgovorni pojedinci ili stoka (ajvan). U vrijeme pred žetvu ili berbu polje bi se čuvalo danonoćno, a poljari smjenski odrađivali posao. Znalo bi se brati tuđe grožđe, trešnje ili kukuruz, a tuđe krave, ovce, magard i konji popasti tuđu travu, raštiku il’ napraviti štetu u žitu i eto ti predstave. Inače se sa stokom nije smjelo u polje ulaziti nakon Blagovijesti, jer su se čajeri (livade) čuvali za buduću kosidbu. Zašto baš do Blagovijesti? To je prvi proljetni blagdan nakon kojega se priroda počinje intenzivno buditi. Do tada bi se sve livade “otribile” od sitnog granja, šušnja i najmanjih kamenčića da nebi smetali pri kosidbi. Iz tog vremena postoji izreka: “Blagovist, goveda u obist”. Brigu o čuvanju zabrane vodili su od seljana izabrani poljari.Stoga je uloga poljara bila nezamjenjiva i interes svih. Brigu o polju vodili su poljari birani uglavnom iz Donjih Dobrkovića jer je većina imanja bila u njihovom posjedu. Poljar(i) bi nakon izbora čuvao polje od svih mogućih šteta, pogotovo ulaska stoke u polje.
Kada bi se stoka uhvatila (ajvan) u “nedjelu” poljar bi ga odveo do svoje kuće u privuzi (povodac) ili spraćao u Ševinu pojatu, a poslije II. svj. rata za te potrebe korištena je i Kovačeva (Berinđića) kula (koja je ranije imala sasvim drugu namjenu) do dolaska vlasnika i određivanja visine naknade zbog počinjene štete. Znalo se dogoditi da zaboravljivi poljar uhvaćenu stoku ne zaključa, pa vlasnik potajice amnestira svoje “štetočine” i tako se izvuče bez zaslužene kazne.
U vrijeme poljarske službe, ovaj je prostor bio jako prometan jer je iznad Gornjeg polja vodio mlinarski put, koji se koristio i za otpremu duhana na vagu u Doganu. Glavni pješački put razdvajo je Gornje od Donjeg polja kojeg su uz dobrkovćane koristili ljubotićani i crnolokvani. Put bi osobito bio prometan u predgospojinsko i predbožićno vrijeme, a ništa manje prometa nije bilo u vrijeme vage. Sve je to podizalo razinu opreza kod poljara jer je iz obližnjeg grmlja na dozrele plodove vrebalo puno nezasitnih očiju.
Poljari su imali dvije kolibice (poljarnice) koje su bile pošivene šiljevim krovom (poljarnice su bile prenosive) u kojima bi se odmarali i od lošeg vremena poljari sklanjali. Jedna je bila na Mejašima, a druga ispod Kuljića lazine, od kuda su pucali široki pogledi na većinu prostora kojeg su trebali čuvati.
Za svoj predani rad poljari su plaću dobivali u naturi. Bila je to uglavnom desetina koja se ostavljala poljaru za nagradu. Ostavljan je krumpir, kukuruz, grožđe, smokve, sijeno, žito, tikve ili kakv drugi urod.
Duga je lista dobrkovskih poljara, a piscu ovih redaka ostala su u sjećanju tek neka imena: Ivan Soldo – Ševo Kurtagušić, Ivan Soldo – Ina, Blago Soldo – Baja, Jozo Soldo – Jožulja, Šimun Soldo – Šimšir, Bože Marušić, Andrija Cigić – Vijarević, Jozo Cigić – Joščina, Petar Cigić – Mešić, Jure Soldo – Badžak. Ako sjećenje ne vara Jure je bio posljednji čuvar našega polja
Već više desetljeća naše polje zbog ljudske nebrige jedino rađa korovom. Još davne 1964. godine ondašnji vlastodršci oteše nam zemlju za mizerne novce, šireći posjed tadašnje Duhanske stanice (ekonomija) koja je nastala nacionalizacijom fratarskih vinograda.
Duhanske stanice i sadnje duhana već odavno nema.
Dobrkovćani ostadoše bez polja, a polje bez poljara!
Što kani učiniti aktualna vlast? Hoće li pokušati dokinuti nanesenu nepravdu ili će nastaviti put utrtim stazama?
izvrstan članak za koji se nadamo da neće proći neopaženo!
evo idealne prilike da aktualna vlast svoje “poštenje” provede u djelo!
a sta ce vam polje kad nema krava’mislim tri u cosi i dikoja jos u selu ….
dok sam iša u školu, mamac su bile rane trišnje na “ekonomiji”. znam da smo se čuvali da na s “Baćković”- pok. Bože Grbešić, ne vidi..je li on bio samo stražar na ekonomiji, ili poljar, ja ne znam…zna li tko drugi?
Ovaj napis je vrijedan i zanimljiv…”o, tempora, o, mores”, rekli bi stari latini. Nih nema 15 stoljeća, a još znamo njihove izraze, sačuvajmo sjećanje i na naše stare. živili.
U to doba na ekonomiji su bile pratarske i tubine trišnje, a Bože Baćković i Periša Redžić čuvali su interese Ekonomije, pa nam nisu dozvoljavali ni čupati travu po duhanu , a kamo li brati dozrele trišnje.
nije mi jasno ovo s kravama?
a sta je tebi nejasno.ko ce tebi objasnit.
A što je sa vodonatapnim kanalom,iznad gornjeg polja.Trasa je prokopana počelo se i sa betonskim radovima još davnih šesdesetih(1962.Mlađi dobrkovćani možda i ne znaju da se gradio kanal za navodnjavanje gornjeg polja.Dobro bi bilo da netko upućeniji nešto napiše o navedenom projektu.
Naša dionica kanala bila je iznad badžekove parcele i znam da je iskopana.Ja sam bio sedmogodišnjak,toga se sjećam a što se kasnijem izdogađalo ne znam.Možda Stanko Crnjac ili Šimšir nešto znaju više o svemu tome.Možda postoji projekat kanala u općini ili u bivšoj vodoprivredi.Ko su bili glavni voditelji projekta.Stariji dobrkovćani znaju,možda Ilko,Gejić,Centić,Cigić Vrane,Lovrić ili . . .
Ivan Soldo Badžek mlađi imao je dionicu blizu naše i on je radio odnosno kopao svoju dionicu a pričali su da je kanal i betonirao.On vjerovatno zna i detalje.
na zadnjoj sjednici općinskog vijeća razmatralo se pitanje kanala.Narednih desetak dana održat će se javna rasprava sa dobrkovskim izaslanicima vezano za ovu temu.Sastanak će se održati u školi ili kod caffe- mara-
Znači kanal će se graditi . . .
ja ću nešto napisati.
je to je bilo še3set prve godine.
Poplašena raja (tu bi ći) dala je parcele ekenomiji.Na sreću bili su u manjini a oni dalekovidniji nisu to učinili i sačuvali su identitet dobrkovskog polja . . .
Niti jedna parcela ne bih se prodala da je prošao vodonatapni kanal kojeg su osporavali baš oni koji su dali parcele za neki svoj sitni šićar i ti isti sada žele povratiti parcele u svoje vlasništvo.Raja ko raja niti danas ne zna ili bi kak.ili piš.