Stara župa Blato (Parochia Blatnensis) obuhvaćala je sadanje župe: Ljuti Dolac, Široki Brijeg (osim Knešpolja), Rasno, Ledinac, Izbično, Kočerin i Crnač. Župu je služio samo jedan svećenik-franjevac sve do pod konac 18. stoljeća. Župnik nije imao svoga stana, nego je išao od sela do sela, od kuće do kuće, i tako vršio župske dužnosti: krštavao, vjenčavao, bolesnike opremao itd. Noćio bi ondje gdje bi ga noć zatekla. Istom pod konac 18. stoljeća imali su svoje male kućare (kolibe) u Dobrkovićima, Turčinovićima i Pribinovićima, dok nije godine 1809. fra Bono Kraljević sazidao župski stan na Čerigaju.
Polovicom 18. stoljeća dolaze Franjevcima u pomoć Popovi glagoljaši. Oko godine 1750. javljaju se dva popa glagoljaša. Jedan u Pribinovićima, drugi u Crnču.
U Pribinovićima je bio Dom. Marko PAVKOVIĆ iz Pribinovića, koji se prvi put spominje u starim knjigama 27. kolovoza 1752. Toga je dana krstio „Jakovicu kćer Grge Duspare i Jeline, njegove zak. žene“. Njegovo ime dolazi još nekoliko puta u župskim maticama. Zadnji se put spominje 28. lipnja 1754. Kršćavao je djecu iz cijele Blatske župe osim iz Crnča i gornjih sela. Kakva mu je daljna sudbina bila, ne zna se. U Mokrom, u mahali Zavozniku, kažu stari ljudi, da je negda bila „popova zidina“ u kojoj je navodno stanovao naš glagoljaš. Sada od toga nema nikakva traga. Svojom rukom u sačuvanim maticama nije ništa napisao.
Kod naroda je sačuvana uspomena, da je na Trnu pokopan neki pop glagoljaš. Ne znadu mu ni imena ni vremena, kada je je to bilo. Činjenica je, da je ovo groblje na Trnu bilo udareno interdiktom i da se u njem nije ni sv. misa govorila niti su se mrtvi pokopavali kroz mnogo godina. Groblje je bilo potpuno zapušteno. Nije bilo ni ograđeno. Narodna predaja veže ovaj interdikt uz ime glagoljaša Pavkovića, ali ne zna se za pravi uzrok, čime bi on prouzrokovao ovu tešku crkvenu kaznu. Pred kratko vrijeme crkvena je vlast dopustila, da se ovo prastaro groblje – u kojemu ima lijepih starih spomenika, stećaka – ogradi, da se u njemu sv. misa govori i mrtvi pokopavaju.
Na groblju se nije raspoznavao grob Dom Marka Pavkovića. Istom pred koji mjesec dana neki ljudi, pukim slučajem otvoriše jedan grob u kojemu su našli dobro sačuvane ostatke svećeničkih haljina, stole i misnice, u koje je pokojnik bio obučen i pokopan. Komade su donijeli Franjevcima na Široki Brijeg, da se i oni osvjedoče, da su komadi misničkog odijela. Bila je nakana da se fotografski snimi sav nalaz netaknut, ali je to bilo nemoguće, budući da su upravo barbarskim načinom isprevrtali sve kosti i onda grob na brzu ruku zatrpali. Grobnicu je Don Marko za života dao lijepo ozidati i svoditi. Računao je, da se za to ne će niko drugi pobrinuti poslije njegove smrti. Na križu, koji je od mekoga kamena , ne zapaža se nikakav natpis. Vidi se samo reljef dvaju križeva, koji su unakrst usječeni na grobnom križu. U narodu postoji predaja, da su bila dva Pavkovića glagoljaša i da je drugi pokopan u grobu desno od ulaza u groblje. Ovo nije točno. Narodna je mašta napravila zbrku. Uistinu, bio je i drugi pop glagoljaš, suvremenik Pavkovićev, Don Mijo VULETIĆ, koji je rođen u Crnču i tamo dugo godina vršio svećeničku službu.
Vuletić se spominje prvu put 3. kolovoza 1753. Od ovoga dana dalje njegovo ime dolazi redovito u župskim maticama sa oznakom „pomoćnik paroka Blatske župe“, do 29. listopada 1785. U matici mrtvih Blatske župe pod br. 11. nalazi se upisano (latinski): „Crnač, dne svibnja 1786. umri u Gospodinu Dom. Mijo Vuletić, opremljen svima sv. Sakramentima, u dobi od 60 godina, i bi pokopan u groblju istoga mjesta „. Prema tome bio je misionarom oko 35 godina.
Don Mijo je za života dao sebi ozidati grobnicu. Njegov je grob netaknut sve do godine 1899. Te je godine u njegov grob pokopan neki Jure Zeljko, a god. 1933. Ivan Zeljko sin Jurin. Kod ovoga nelijepoga čina, prekopavanja svećeničkoga groba , lijepo je to, da je na grobu postavljen nov križ sa lijepim natpisom: „Ovdje p(očiva) t(ijelo) Zeljko Domina, svećeničkog reda „. Tako se barem zna, da u tom grobu leže zemni ostatci našega Don Mije.
Od mjesnog puka niko ne zna – ni njegova rodbina – za pravo ime Don Mijino, samo znadu, da su ga zvali Domin (Domus), te stoga misle, da mu je ime bilo Domin („Dominik“),
Don Mijo je podigao grob i svojim roditeljima Ivanu i Jeli, koji su umroli god. 1750. Nad njihovim grobom, na prednjem dijelu, dao je sazidati i grobnu kapelicu. Na desnom stećku (od stećaka je, postavljenih jednog do drugoga, dao napraviti grobnicu svojim roditeljima – tako i svoju tik do njihove) napisao je imena svojih roditelja . Kapelica je i sada u dobrom stanju.
Oko 2 km. južno od „Vuletića groblja“ pod „Zeljkinom Glavicom“ pri strani vidi se do- sta dobro sačuvana zidina kuće, u kojoj je stanovao Don Mijo. Zgrada je duga 7, a široka 5 m. Imala je i podrum 5/5 m i nad njim sobe za stanovanje sa kuhinjom. Oko kuće imao je gospodarske zgrade. Položaj je izvanredan. Odavle puca divan pogled prema Širokom Brijegu, Blatu, Kočerinu, Brotnju i Bekiji.
U ovom Don Mijinu stanu konakovali su, na putu iz Duvna u Hercegovinu, bosanski biskupi, fra Pavao Dragičević, 27.studenoga 1752. i 26. studenoga 1761; fra Marijan Bogdanović, 13. lipnja 1788. te fra Marko Dobretić, 21. svibnja 1779.
Don Mijo je imao lijep posjed, koji se je pružio od stana do Oklaja i Dobrkovića – Zeljkine ograde. –Oko kuće je imao lijepo uređene njive, koje i sada pokazuju, da ih je obrađivao dobar i razuman gospodar.
Ovaj je svećenik za života bio mnogo cijenjen od roda, Franjevaca i biskupa.
Izvor: Kršćanska Obitelj, br. 5., Mostar, 1939. str. 146-148.