POSLJEDNJE OGNJIŠTE

Ognjište nas  vraća u djetinjstvo i podsjeća na miris svježeg kruha što se širi u sve kutove kuće. Iznad ognjišta  visile su  komaštre  s Beljinom kotlačom u kojoj se krčkala pura ili kiseli kupus. Za večernjih sila, ispredale su se svakojake priče budeći dječju  maštu ali i strahove, pogotovo  ako su  glavni junaci bili vile i vukodlaci.
Uz čari vatre s ognjišta snivali su se snovi i liječile duhovne  i tjelesne rane,  gajeći nadu u bolje sutra.  Ognjište je oduvijek predstavljalo stožer oko kojeg se pleo svakodnevni obiteljski život.
U Katušinoj (svi smo je tako zvali) stojnoj kući-slamarici, bilo je posljednje ognjište na sred kuće, na kojem se svakodnevno ložila vatra. Vatra je u toj kući bila jedini izvor topline i svijetla u dugim mračnim večerima.
Pored kuće prolazio je samo pješački put između Cigića, Crnjaca i Peraka.  U kući živi jedna starica, duge sjede kose, blijeda i isposna lica, no samosvjesna i mudra u svojoj samoći.
Muž Jozo Tokić „Rakićak“  priženio se za Katu Cigić Katušu. Katuša u  braku s Jozom na žalost , nije imala djece. Nakon muževljeve smrti (1957.g.) živjela je s neudatom sestrom Ivom (Iveta), a nakon 1963.g. potpuno sama bez igdje ikog svoga.
Bila je nepismena ali vrlo inteligentna i odvažna žena. Kad bi seoska mlađarija okupljena oko njenog ognjišta  uvijeno ukazivala na njenu  škrtost, ubrzo  bi skužala o čemu se radi i odmah mijenjala  temu razgovora. „Ko će tebe Kate pazit u starosti, kad si tako mučna?“ Pitali bi mladi. „Dico moja, dok je korica bit će i kerica (Dok je kruha bit će i sluga.).“
U neuglednoj Katušinoj kući bilo je imalo inventara. Od posuđa, bila je kanta za vodu, pokoja drvena žlica te nekoliko  zemljanih kotlača i ćupova. Kad bi netko od nazočnih provokativno upitao na posudbu neki od izloženih eksponata, odgovorala bi da joj je to uspomena od pokojne majke ili oca, nije dala u to nikome dirat.
Tko god bi prošao pored njene kuće, prepoznala bi ga po hodu i zovnula ga imenom, iako se ta(j) još nije javio. A prolazili su ispred njenih vrata mnogi, i odrasli i djeca, i muško i žensko, ali se nitko sakriti nije mogao.
Imala je Katuša i sestru Mariju, koja je bila udana za nekog “Macarića” (Petar Marijić) iz Prova, o kojem je ostala u narodu poznata jedna zgoda sa Širokog Briga: Naime, “Macarić” je imao bicikl, na kojem bi vozio i Mariju i kao takvi bili su poznati u čitavu puku. Jedne nedjelje išli su “k misi” na Brig. “Macarić”, gurajući bicikl pored sebe, iziđe iz Grabovine na nasip pored gimnazije, gdje se šetao jedan stariji fratar. “Hvaljen Isus”, pozdravi fratra, Macarić, a ovaj s blagim prijekorom odgovori: ” A, da kamo ti Marija?” Misleći, kako nije izgovorio cjelovit pozdrav, “Macarić” se malo zbuni, pa ipak odgovori: “Da oprostiš, velečasni, svratila je u Gelbaj, porajsebe, …”
Vraćajući se iz Dogane kući, susjeda Anica  pokloni joj nekoliko  jabuka. Na to će Katuša: „ A šta ću ja tebi seko? Čujem da ti majku boli drob, imam ja dobra lipova čaja, ali  se u njemu jednom mačka okotila.“
U mlađim godinama Katuša  je bila jako uredna i precizna žena.  Jedna zgoda kaže da joj je iz sela došla djevojka  pomoći ošišati ovce. Katuša je zahtijevala da ošišane ovce što ljepše izgledaju, a rep janjcima trebalo je posebno “nakerati” (ukrasiti). No susjeda Iva nije bila toliko pažljiva, već požurila, da se posao čim prije završi. Kad je Kata to primjetila, ukori je: ” Kao da nijesu moje. Ako nećeš, radit kako ti “sibija” kaže, prekini streć!” a Iva, zgrabi nožice  i put pod noge, jer s Katušom nije bilo kompromisa.
Što su godine više prolazile Katuša je prema okolini bivala  sve nepovjerljivija.  Ako bi joj netko od susjeda donio bocu mlijeka, zbog sumnjičavosti,  bi rekla: „Deder ti, prvo srkni.“
Zbog starosti i nemoći susjedi su joj često pritjecali u pomoć. Kad je stigla  duboka starost i bolest, s teškom mukom prihvatila je za skrbnike svoje bliže srodnike  Grgu i Milu Hrkać – Mišković iz Zavoznika. Ugovor je skolpljen za doživotnu skrb, a zalog je bio veliko Katušino imanje.  Ni skrbnici nisu imali sreće zaslužiti Katušino povjerenje. Kad je Grga izgradio kućicu za zajedničko kućanstvo, Katuša  nije htjela preseliti jer se bojala trovanja.
I tako je Katušina životna svijeća dogorjela  25. siječnja 1975.g., a s njom i plamen posljednjeg seoskog  ognjišta.
Sprovodne obrede vodili su fra Jozo Pejić i fra Žarko Ilić.
Prošlo je tek nešto više od 40. godina, a sve se tako brzo promijenilo, kao da je riječ  o nekom davnom vremenu i davno zaboravljenim ljudima.

Katuša za ognjištem, Ilustracija  Zvonimir  Đona Perko