Povodom gostovanja Vučića u mojoj Domovini

Jesam li ja nevaljali marginalac, rubni kvaritelj dobre političke „agende“ (o, koliko mi se gadi ovaj izraz!), tvrdoglavi i ustrajni ognjištar, dio one mase i marve koja se može zgaziti u svakom trenutku kad Markov trgStojim tako na žici i gledam Markovu crkvu kao i onoga dana 10. prosinca 1988. kad smo prvi puta u komunizmu stajali nas tridesetak i tražili pravdu, slobodu kretanja, putovnice, pa su nas okružili milicajci, ali nas nisu otjerali. Osjećali su da je njihovo pri kraju, postali su mekši, uvlačili pandže, nosili na kapama i rukavima crvenu zvijezdu koja će nas uskoro krvavo razapeti. Govorili su i pisali srpskom ćirilicom koja nam je i ovoga puta ponuđena pa i pohvaljena, samo mi, podli Hrvati, rubni beznačajnici, ne shvaćamo što nam je ona donijela.zasmeta političarima? Trebam li se vrijeđati kad mi netko pokaže prstom moje mjesto u šutljivoj gomili, kaže na lukavi način marš!, ili se po savjesti kao intelektualac moram priključiti udovicama iz Domovinskoga rata, hosovcima, braniteljima, udrugama poput „Hrvatske bašćine“, Hrvatskoga nacionalnoga etičkoga sudišta, generala, mnoštvu malih izgubljenih ljudi čiji se glas, kao iz zaklanoga pijetlova grla, promuklo orio u snježnom danu na Jelačićevu trgu kobnoga 12. veljače 2018. godine? A trebali smo biti na Markovom trgu gdje su nam zabranili prilaz.
Stojim tako na žici i gledam Markovu crkvu kao i onoga dana 10. prosinca 1988. kad smo prvi puta u komunizmu Sv. Markostajali nas tridesetak i tražili pravdu, slobodu kretanja, putovnice, pa su nas okružili milicajci, ali nas nisu otjerali. Osjećali su da je njihovo pri kraju, postali su mekši, uvlačili pandže, nosili na kapama i rukavima crvenu zvijezdu koja će nas uskoro krvavo razapeti. Govorili su i pisali srpskom ćirilicom koja nam je i ovoga puta ponuđena pa i pohvaljena, samo mi, podli Hrvati, rubni beznačajnici, ne shvaćamo što nam je ona donijela.
Ne govorim ja o našoj tradicionalnoj hrvatskoj ćirilici, bosančici i kako se sve ne zove, ta nas je stoljećima spašavala, nego o onoj koja je s nekoliko stotina tenkova okružila moj Vukovar i sravnila ga sa zemljom, a onda se prihvatila posla klanja i mučenja, odvođenja u logore, rezanja tijela i tajno zakopavala razne dijelove na razna mjesta. O tome sam pisala više puta. Takvu su sudbinu doživjeli ne samo Vukovar, nego nekoliko stotina manjih ili većih mjesta u Hrvatskoj. I to nije prvi puta. Treba staviti konačno, dragi kolege povjesničari, na vagu sve utege koje su nam donijeli braća Srbi od 1918. godine, od onoga dana pokolja na Jelačić placu, pa do 1990. Ne ću nabrajati sve, bilo bi nemoguće.
Tri puta u jednom stoljeću skidali hrvatske glave
Samo jedna signantna slika: na čelu svojih „solunaša“ ulazi u Vukovar 1918. s nekakvim činom Simović (onaj isti iz Groblje1941.) i u roku dva-tri dana pobiju hrvatske viđenije i obrazovane Vukovarce. Zabilježeno je to, zabilježeno, samo nitko ne spominje. Sjajni plan bio je osmišljen još prije toga gusko-maglenoga ulaska u nečiju kraljevinu koja postoji i sada u glavama istih onih koji su tri puta u jednom stoljeću skidali hrvatske glave, a sada to čine u kazalištima i zamjenjuju nam ih svinjskim pa onda likvidiraju metkom u potiljak. I ne samo da nam uprizoruju vlastitu smrt, dovode se u zemlju hrvatsku čudesni nabubreni baruni minhauzeni koji nas opet po tko zna koji put lažu i škartirajući stari papir podmeću besmislene ili možda vrlo smislene? pljesnive papirine, ali ne i podatke o Vukovarskoj bolnici iz 1991., Ovčari, Veleprometu, srbijanskim logorima itd..itd… Mi mirno slušamo kako su tu u tim zapisima podatci o TRI!!! mrtva Hrvata iz njihovih logora, koji se inače ne priznaju, ali, kaže minhauzen, ne znaju im se grobišta jer su dijelovi tijela razmješteni (bar se tako nekako izrazio)!
Nisu se promijenili ni oni ni mi. Mi smo čudesno pobijedili u krvavom ratu ali nismo učinili ni jednu gestu odmazde CrnoAgresorNas marginalce boli da naša garda salutira bivšem agresoru, da se ponižava pred onim koji bi, da samo smije, opet sa svojim manjim minhauzenima, upalio onih 600 i nešto tenkova kad bi bio siguran da će doći do srpske granice koju svi oni nose u kraljevskim aleksandrovskim lubanjama. Treba razgovarati, guraju velike sile, znamo i mi da treba, ali ne s ovim likovima koji su pristigli.za ubijene, zapaljene i srušene kuće, crkve, opljačkano umjetničko blago niti zatražili ratnu odštetu. Ni naši Vukovarci nisu dobili ratnu odštetu- sagradili su im male kućice bez elementarnih potreba – struje, vode itd.
Mi rubni i smetajući elementi izašli smo na prosvjed ne zato jer smo glupi i nesvjesni da se mora početi razgovor o dugovima Srbije prema Hrvatskoj, nego zato jer osoba koja je dovedena u Hrvatsku da to provede, nije promijenila svoj četnički habitus ni za dlaku. Ista retorika i želja za dominacijom velikosrpskoga lobija na tuđem, samo umotana u ljigavi celofan. Netko je u gnjevu, a sigurno s razlogom, napisao lažeš konju. Zaista nepotrebno. Dobro je komentirao minhauzen – konj je plemenita životinja i ne zna lagati. Točno. Ali nije se osvrnuo na riječ LAŽ. Čak niječe svoj vlastiti filmirani nastup iz 1995. kad je bio mlad i nije ništa znao, kao što ni sada ništa ne zna o hrvatskoj naravi i povijesti.
Nas marginalce boli da naša garda salutira bivšem agresoru, da se ponižava pred onim koji bi, da samo smije, opet sa svojim manjim minhauzenima, upalio onih 600 i nešto tenkova kad bi bio siguran da će doći do srpske granice koju svi oni nose u kraljevskim aleksandrovskim lubanjama. Treba razgovarati, guraju velike sile, znamo i mi da treba, ali ne s ovim likovima koji su pristigli.
Da se vidi tko je gospodar
Na konferenciji za tisak odobrena su pitanja: tri osobe srpske nacionalnosti i jedna hrvatske! Ma vidi ti protokola! VučićVapaji za poboljšanjem položaja Srba u Hrvatskoj zaista su prevršili mjeru: ne samo da imaju sve moguće forume, vijeća, stranke, ne samo da sudjeluju u vlasti kao ProsvjedDa je došao netko iz Srbije koji nije sudjelovao u agresiji ni riječju ni djelom, netko tko je poznat po europejstvu i tko zna priznati da su onomad stigli osvajati, pljačkati i ubijati, netko tko bi se pokajao i zatražio oprost, netko kao Brandt koji je klečao na mjestu njemačkih zločina, a ovaj bi trebao sukladno vremenu o kojem govorimo klečati na Ovčari, bar, onda bi naš prosvjed možda bio nepotreban. Ima li takvih u Srbiji? Možda ima. Ali ne na vlasti.zastupnici i ministri, čak i u izvršnoj na razinama koje nisu nevažne, ne samo da imaju zagarantirana mjesta u Saboru RH, ne samo da ih ima u SDP u povećoj prevagi, ne samo da im se izgradile kuće koje oni sada trže za dobre novce, ne samo da ih se ne može maknuti iz državnih stanova koji stoje prazni već četvrt stoljeća, ne samo da dobivaju po lexpupiensis velike svote u tzv. nevladinim udrugama, ne samo da nas mogu vrijeđati na svim razinama po volji… već treba još, još, treba hrvatskom narodu pokazati tko je gospodar opet i opet na ovom komadiću zemlje, tko može dobiti dvoranu Lisinski (Hrvatsko nacionalno etičko sudište više ne može!) u kojoj je izrečeno puno riječi koje su dim i uvreda. Nitko ne misli da treba smanjiti prava, ali kad izgovoriš rečenicu da je Hrvatska srpska domovina, reci i ono i, domovina hrvatskoga naroda i srpske manjine. Rh SrbijaNedostaje taj i, tim više jer smo mi marginalci, rubni klatež koji se usudio zavapiti nad minhauzenovskim govorima, ismijani, poniženi i na neki način do temelja razvlašćeni.
Svi nabrojani Srbi koji su u 19. stoljeću živjeli u Hrvatskoj i bili istaknuti djelatnici, pristali su uz hrvatski narod, dijelili s njim sudbinu, pisali pjesme u čast hrvatskom narodu, postavljali predstave u HNK u slavu hrvatskom narodu, a iz dalekih destinacija slali poruke da su rodom Srbi, ali da im je Hrvatska domovina. A Zmaj Jova Jovanović napisao je u svojoj čestitosti najljepšu pjesmu u slavu hrvatskoga poštenja. Takvih u dvadesetom stoljeću i danas – nema.
Da je došao netko iz Srbije koji nije sudjelovao u agresiji ni riječju ni djelom, netko tko je poznat po europejstvu i tko zna priznati da su onomad stigli osvajati, pljačkati i ubijati, netko tko bi se pokajao i zatražio oprost, netko kao Brandt koji je klečao na mjestu njemačkih zločina, a ovaj bi trebao sukladno vremenu o kojem govorimo klečati na Ovčari, bar, onda bi naš prosvjed možda bio nepotreban. Ima li takvih u Srbiji? Možda ima. Ali ne na vlasti.
Vi niste državnici
Ne dopuštam da me itko svrstava u rubne remetilačke faktore mudre i racionalne hrvatske politike koju trebaju voditi Starčevćsamo političari jer su naglo postali državnici! Ne, vi političari trebate pitati mene kakvu ćete politiku voditi, pitati sve one koji su bili na protestu ili ostali kao nijema većina u svojim kućama. Vi niste državnici, državnici su bili Ivan Mažuranić, Ante Starčević, Stipica Radić, Franjo Tuđman. Imali su znanja koje vama nedostaje, imali su racija dovoljno i u skladnom omjeru sa srcem i strašću. Ante Starčević jest Otac Domovine, jer njegovo srce nije izdržalo nasilje nad Hrvatskom, sramotu koju su donijeli nagodbama i on je posijedio u jednoj jedinoj noći. To je znao svaki moj učenik Nadbiskupske klasične gimnazije. Ti moji učenici su danas na čelu one Crkve koja brani i vodi hrvatski narod. Zato ih napadaju, pokušavaju likvidirati, a činili su to i u vrijeme Domovinskoga rata. Biskupu Vladi Košiću su priredili zasjedu u Hrastovici, značajnom mjestu pokraj Petrinje, gdje je svojedobno održao jedan od prvih govora Stipica Radić. Njega su uspjeli ubiti.
O, kako sramotno je bilo vidjeti srbijansku zastavu na hotelu Dubrovnik, onu istu koja je vihorila u Domovinskom ratu nad pobijenim žrtvama diljem Hrvatske…Vihorila je i 12. veljače 2018. nad glavama nas koji nismo marginalci, koji smo branitelji, ratne udovice, hosovci, obični ljudi od kojih je svaki imao strast i ljubav za Hrvatsku, kao i talog mračnih sjećanja na još uvijek neizbrisive užase. A minhauzen izmjenjuje s domaćinima udvorničke smiješke.
HKV Nevenka Nekić