U vrijeme poljskih radova pojedinci nerjetko stradavaju od ugriza zmije. U tim neprilikama ljudi su se snalazili kako su znali i mogli. Kod čovjeka su ugrizu zmije najčešće izloženi udovi. Baštineći tradiciju i iskustvo narodne medicine ljudi su nerjetko upadali u vračanje i praznovjerje. Zahvaljujući narodnoj medicini kod nas je ugriz zmije najčešće rješavan na taj način da se dio tijela na kojem je počinjen ugriz zakopa u vlažnu zemlju. Uspjeh terapije biti će još veći ako se pronađe počinitelja te mu se stuče glava i previje na mjesto ugriza. Terapija je traje do splasnuća otekline ili preminuća pacijenta. Za ugriz zmije, narodna medicina nudila je i druge terapije. Evo jednog drastičnog primjera koji je zaprepastio medicinske djelatnike.
Događaj se zbio pedesetih godina prošlog stoljeća u selu Drežnica. Tadanje zdravstvo preko Crvenog križa provodilo je niz mjera i akcija u suzbijanju raznih zaraznih bolesi kojima je bilo izloženo osobito seosko stanovništvo. U provođenju akcije uz djelatnike Crvenog križa uključeni su i učenici Medicinske škole iz Mostara koji su na terenu stjecali neponovljiva iskustva.
Grupa kojoj je pripadao Marko ušla je u jednu kuću na samom početku sela. U kući su zatekli djevojčicu i stravičan prizor. Naime, djevojčica ispod koljena, nije imala ništa drugo doli osušene kosti. ‘Što je bilo?’ upitao je netko oca. ‘Nju je ugrizla zmija otrovnica. Poduzeli smo sve što smo mogli. Dovodili smo sve narodne ljekare i nema vajde’ odgovorio je otac. U selu vlada uvjerenje da dio tijela iznad ugriza treba svezati srebrnim lancem i da će se problem sam od sebe riješiti, jer nema drugog načina liječenja ovog oboljenja. Lanac treba držati sve dok bolesnik ne ozdravi. ‘Djevojčici je srebrni lanac bio na nozi, a sve tkivo propalo osim kosti. Nakon dugog i mučnog uvjeravanja uspjeli smo roditelje privoliti i odvesti djevojčicu na kirurgiju da se osušene kosti odstrane. Kad se sjetim te grozne situacije i danas me oblije hladan znoj. Vidite što neznanje i praznovjerje može učiniti od čovjeka.’