Ravića mejana

Zajedničkim snagama Stipana Grbešića-Ravića i Jure Ćorića-Belje izgrađena je impozantna kuća  uz put koji je vodio prema rudniku boksita u Tribošiću i brdskim naseljima naše općine. Lokaciju za gradnju kuće kupili su od Mile Grbešića-Blaževa. Izvođači radova bili su Šimun i Jozo Karačić-Lucijić i Markica i Slavko Karačić-Popić 1938. godine.
Jedna polovica kuće  namijenjena  je trgovini a druga za gostionicu.
Jure se najčešće bavio nabavom i prodajom raznolike robe, dok je Stipan svoje goste posluživao pićem. Najvjernije mušterije bili su rudari, ali se tu našlo i kompiraša (ljudi iz brdskih naselja koji su išli s natovarenim konjima u Brotnjo), te onih koji su gonili žito u mlinicu, a bilo je i drugih namjernika. U to se vrijeme u gostionici moglo povremeno nešto i prezalogajiti. Najčešće se nudio ovčji sir iz mješine, kuhana jaja ili meso tek skinuto s lise.
U predvečerje II. svjetskog rata, primljen je na stan i hranu rudarski inženjer Žeravica sa svojom obitelji, a obavljao je stručne poslove u rudnicima Tribošića i Donje Britvice.

Posao je napredovao sve nekako do 1942. godine kada su četnici po Planini vršili palež imovine i pokolj ljudi (Grgo, Mate i Stipan Perko) koje su tamo zatekli. U tom se kobnom trenutku na istom mjestu  zatekla i Janja Stipanova supruga. Na sreću, jedan od četnika  poštedio joj je život. Nakon tih zastrašujućih događaja  narod se silno uznemirio, pa je dio seljana sklonište potražio u Slavoniji i Srijemu. Stipan i Jure također postupaju instinktivno, šaljući svoje žene i djecu  na “sigurno” u Šarengrad. Tada su trgovina  i  gostionica zbog novonastalih okolnosti radile smanjenim intenzitetom, a nazirali su se i novi krvavi događaji.

Povremeni upadi partizana u okolicu Širokoga Brijega 1943.godine, te učestala razbojstva nad vojnim i civilnim osobama, doveli su do velike nesigurnosti pa su gostionica i dućan prestali s radom. Svršetkom rata podrumske prostorije aktualna vlast pretvara u zatvor. Tu su zatvarali i mučili sve one koje su smatrali pomagačima Škripara. Najpoznatiji stanovnici tog podruma bili su Jakov Perko, Jozo – Jožulja Soldo, Anzelmo Soldo-Cento i Ivan Soldo –Matišić.  Da bi dobili željeno priznanje uvjeravali bi ih batinama, ako im to ne bi polazilo za rukom onda bi neke zasipali solju i zalijevali vodom. Ovakvi i slični događaji utjerali su ljudima strah u kosti. To je bio glavni razlog da mejana i trgovina ne nastave rad u novonastaloj državi. U poratnim godinama, Jure je s obitelji odselio u Široki Brijeg i zaposlio se u  Borovo (Bata) jer je bio pismen čovjek, a svoj dio kuće iznajmio je OTP-u.

Stipan je da bi prehranio obitelj, našao izlaz u nošenju duhana u Bosnu, pa je imao čak i kirijaše (unajmljeni momci koji su za njega nosili duhan). Zbog narušenog zdravlja i iscrpljenosti 1958.g. prestaje nositi duhan jer je to bio naporan i nadasve opasan posao. Nakon izvjesnog vremena Stipana je zlokobna bolest prikovala za krevet (4 godine),  sve do njegove smrti 1967.godine. Janja je tih i kasnijih godina, u kući krišom ispod stola prodavala pomalo vina i rakije, da bi se moglo nekako preživjeti. Stanje neizvjesnosti potrajalo je sve do 1979.godine.
Nakon dugih i oskudnih godina, kćer Mara smogla je snage obnoviti obiteljsko nasljeđe i ponovo otvoriti mejanu. Ovaj put, ako ste željni društva i okrijepe svratite “KOD MARE”.