Razglednice s puta oko svijeta

Priče i doživljaje stranaca, koje su ispričane na njegovu kauču,  pokušava pretočiti u vlastito iskustvo. Iza  Tomislava su već deseci tisuća kilometara i preko tridesetak zemalja s uzdignutim palcem kao jedinim načinom putovanja.

Tomislav Perko (27.g.)  je momak koji  želi okusiti sasvim novi način života, jer mu je  asfalta i gradskog načina života „pun kufer.“ Dok je kovao planove oko novog pothvata, uspio je okončati studij ekonomije i diplomirati. Već je bio  100 dana na putu, kada su mu mama i tetka preuzele sveučilišnu diplomu.

Mama i tetka su preuzele diplomu

Prošlo je osam mjeseci kako se upustio u dosad najdulju pustolovinu na putu oko svijeta. Slijedeći ljeto, putovanje će trajati 1000 dana s minimalnim troškovima i alternativnim načinima putovanja (autostopist) i smještaja (couch-surfing). Tomislav je krenuo na put 26. rujna, 2011.g s početnih 1000 eura budžeta s prosječnom dnevnom potrošnjom od 50 HRK ili 12,9 KM. Putovanje će sretno okončati 5. lipnja, 2014.g.
Na svom putu upoznati će mnoge nepoznate ljude, ali i sresti stare prijatelje koje je ugostio (više od 130 ljudi iz 35 zemalja) u svome domu u Zagrebu. Vidjeti egzotične kulture i tradicije i u njima uživati, Tomislavov je privilegij.
Zamolili smo Tomislava da se  kojom putopisnom crticom i fotografijom osvrne  za naš portal. Odmah je pristao, jer nije krv voda, ta on je naše gore list.

DOBROTA STRANACA.

Kada bi me netko upitao za najljepšu priču s mog dosadašnjeg putovanja po svijetu, odgovor bi uvijek bio isti – ljudi. Siguran sam da će odgovor ostati i kad završi tisućudnevno skitanje svijetom, tamo negdje u ljeto 2014.

Sve države i kontinenti koje sam dosad proputovao mogu se promatrati u kontekstu razlika – vjerskih, kulinarskih, tradicionalnih, jezičnih, izglednih…ali mislim da bi ih se konačno trebalo promatrati u kontekstu sličnosti. Jer, vjerovali mi to ili ne, svi ljudi su slični, i nitko nije bolji ili lošiji zbog mjesta u kojem su slučajno došli na svijet, ili zbog okoline u kojoj smo odrasli. Naše vrijednosti nisu nipošto bolje ili lošije od vrijednosti bilo koje druge kulture na svijetu. I to je najvažnija lekcija koju sam naučio na ovom putovanju, a možda i u čitavom životu.

Stopiranje u Turskoj

Tursko – Kurdska obitelj

Prolazio sam kroz zemlje koje se većinom pravoslavne (Srbiju, Bugarsku, Grčku), islamske (Tursku, Irak, Iran, Pakistan, Bangladeš, Maleziju), hinduističke (Indiju) i budističke (Nepal, Tajland) vjeroispovjesti, ali u svima njima me je uvijek dočekala ista priča – gostoljubivost, ljubaznost i dobrota. Bez obzira što sam ja po nekim stvarima potpuno drugačiji od njih, nitko nije imao potrebu nametati mi svoja pravila i zakone (osim iranske policije, ali to je neka druga priča), nego su samo bili dobri domaćini.

I zanimljivo je bilo, što sam više odlazio u siromašnije krajeve, i što sam se više odmicao iz gradova prema selima i manjim sredinama – to su srca ljudi postajala veća. Kao i moj trbuh – svi su me imali potrebu nahraniti i napiti, sa svojim lokalnim specijalitetima. Koji su od države do države različiti, ali opet slični – uzgajaju ono što im uspijeva u tom podneblju, svi sve spremaju na iste načine, i svaka kuhinja ima najvažniju stvar istu – sve su jako ukusne!

Ukratko, najvažnija lekcija je – shvaćanje da se ljudi mogu razlikovati po toliko oku vidljivih stvari, ali u nedivljivom i osjećajnom planu – svi smo više manje isti.

Ponuda za prijevoz, Iran

Stopiranje za Iran

Iran – gostoljubivost kamiondžije

Iranska obitelj

Iran – tržnica

Naši vozači do Iraka

Pakistanska obitelj

Pakistanska družina

Indijski ručak

Indijski vlak

Indijski vlak 2

Sirotište u Nepalu