Recenzija knjige U ono vrijeme

S lijeva Željka Šaravanaja, Andrija Zeljko. Blanka Kraljević i Mirela Lovrić, nedostaju Gojko Jelić i Miljenko Karačić

Da je stilska figura Andrija bi Zeljko bio, paradoks. On je sav u protuslovljima. Profesor je matematike (i to odličan), a hrvatski pravopis prati i poznaje bolje od većine kojima je to struka. Nitko ga, bar dosad, nije zamijenio s Bradom Pittom, a njegov glumački ugled (u sredini koja ne oprašta darovitost) je neupitan. Bio je zapovjednikom u izviđačkom odredu, ali ne slovi kao onaj koji na cilj redovito stiže prvi. Andrija Zeljko piše s lakoćom s kakvom mi dišemo. I možda baš zato što piše bez napora (stvar je, pretpostavljate, u paradoksu) objavljuje relativno rijetko i malo. Njegovi tekstovi iz ove knjige su čitki i pitki, ali istodobno duboki i misaoni. Samo na prvi pogled može vas zavarati njihov humor i možete pomisliti da su neozbiljni. Nenametljivo, nenapadno i neusiljeno Andrija Zeljko nas ipak upozorava na ono što mu se ne sviđa u današnjem, po njegovu mišljenju, previše materijaliziranom svijetu bez pravih vrijednosti. Kad pripovijeda o kumovima i njihovim zgodama, on zapravo progovara o vrijednostima pravoga i iskrenog prijateljstva koje u njegovu životu zauzima važno mjesto.

„Što bi pomislili o kumu koji svom kumčetu velikodušno poslije obreda krizme kupi punu bukaru jabuka? Kako vam se čini sudjelovanje  u svatovima gdje je osim vas bilo još skoro dvadeset drugih okićenih?“

Ova su retorička pitanja prilično oštra kritika naše suvremenosti. U što smo se to mi pretvorili? Tko nas je to na krivi put poveo? Gdje smo se na tom putu izgubili? Tko nam to nameće krive vrijednosti i uzore?, kao da u biblijskoj paraboli viče autor.

Andrija je Zeljko, prije svega, svestran intelektualac široke naobrazbe. Njegov besprijekoran izričaj i gotovo savršen stil, odaju pismeno darovitu osobu, ali i pisca (novinara i /ili književnika, svejedno) radnika. Premda površnom promatraču možda ne izgleda tako, Zeljko je godinama ulagao u svoju pismenost. Trud mu se višestruko isplatio. Naravno, ni darovitost u njegovu slučaju nije manje važna. Zeljkina je svestranost prepoznata i šire od naše sredine, ali njegova svestranost  nema dodirnih točaka s površnošću. Iz svakog teksta Andrije Zeljke možete nešto naučiti (iz etnografije osobito), premda njemu nije ni na kraj pameti da vas nečemu uči. Baš to potpuno odsustvo namjere za poučavanjem jedna je od važnih stilskih odrednica njegovih tekstova. Slično je i sa Zeljkinim humorom. Njegov primarni cilj nije nasmijavanje čitatelja. Tekstovi mu sadrže točno onoliku dozu  humora koja nas pri čitanju opušta i pruža užitak, a ne odvlači pažnju. Njegov humor nije isforsiran ni „na prvo čitanje“. Stoga držim da su Zeljkini tekstovi prije duhoviti nego humoristični. Njegovim se tekstovima moramo više puta vratiti kako bismo prepoznali sve slojeve njegova značenja. Većinu života Andrija je Zeljko proživio u urbanosti, ali  u većini svojih priča pripovijeda o likovima i događajima iz seoske sredine (paradoks), ponajviše iz svoga Crnča (crnačke priče).

Jedna od tema kojoj se Zeljko u više navrata vraća su muško-ženski odnosi. Onako kako su oni doista funkcionirali na hercegovački način u doba autorova djetinjstva i mladosti.

„Žene su uglavnom slušale i radile svoje poslove. A muškima je  bilo dopušteno  da s ljudima sjednu i popiju piće. Pušenje je bilo isključivo njihova privilegija. .“

„ U svakom trenutku moralo se pokazati gdje je čije mjesto. Ako su se supružnici negdje zaputili sami ( npr. nedjeljom k’ misi), on je išao desetak koraka ispred, a ona je svojim kraćim korakom  jedva održavala ritam. Propisani bi se razmak mogao ugroziti samo  kad bi ona nedočula  što je on rekao, a zato nije bio on kriv (‘iako je promrmljao sebi u bradu’) nego ona ( jer ‘nije oprala uši’). Ubrzala bi i priupitala: „Šta to, bolan?“, a zatim bi opet zauzela pristojnu udaljenost.“

„ Predstavljanje žene obavljalo se riječima: „Ovo je, da prostiš, moja žena!“

Andrija Zeljko žene voli i cijeni jer su one bitno obilježile njegov život još od bake Mile (najbolje bake na svijetu), preko supruge, dvije kćeri, sestre, nevjeste, unuka. To se osjeti iz svakoga retka koji im je posvetio.

Andrija Zeljko ima u Širokom Brijegu pionirsku ulogu  u mnogim oblastima (mnogim je aktivnostima, prije svega kulturnim, prokrčio put) i možda baš upravo stoga (još jedan paradoks) nikad nije nagrađen  niti mu je službeno dodijeljen položaj koji mu po zaslugama pripada. Društvo ga nije nagradilo položajem, ali ga je zato javno mnijenje, taj najnepotkupljiviji ocjenjivački sud odavno svrstalo u red onih Širokobriježana koji su uvelike zadužili svoj grad                                                                                      
  Blanka Kraljević, prof.