Selo u prančioku

Mjesna zajednica Dobrkovići koja pokriva prostor katastarske općine istog naziva , smještena je na površini od 836 hektara i omeđena je Britvicom , Izbičnom i Donjim Crnčom na sjeveru , Oklajama na istoku , Trnom i Privaljom na jugu i Ljubotićima na zapadu. Od općinskog središta Dobrkovići su udaljeni oko pet kilometara, a s kote od 500 metara visine nad morem , kod Grbešića kuća, puca pogled na cijelu širokobriješku kotlinu.
Prema predaji najstarije pleme u Dobrkovićima zvalo se Barbarići . Jedan dio njih kasnije se prozvao Cigićima. Cigića ima u Otavicama kod Drniša, ali se pouzdano ne zna jesu li oni došli iz Hercegovine ili su „naši“ Cigići odatle došli. Naselja i prezimena hercegovačkog podrijetla na tom području možda idu više u prilog ovoj prvoj varijanti.

Ivan Spajić predsjednik mjesnog ogranka HDZ-a  i Ivan Hrkać predsjednik MZ Dobrkovići

Oko doca Jukinovca živjelo je pleme Sivrića koje se odselilo u Međugorje. Sjeverno od njih živjelo je pleme Mijači, kod koji su po predaji živjeli kovači Domazeti. O njihovu odlasku ili nestanku nema nikakvih tragova. Osim Cigića sva plemena koja danas žive u Dobrkovićima došla su u zadnjih stotinjak godina. Crnjci su doselili s Tribošića, Ćavari iz Mostarskog Graca, Ćorići iz Crnča, Grbešići s Lisa, Hrkaći iz Zavoznika, Marušići iz Mokrog, Perke iz Rakitna, Solde iz Britvice, Sablje iz Rakitna, Spajići iz Gruda i Vuletići iz Crnča. Narodnu predaju o prošlim događajima brižno je ispitivao i zabilježio pokojni Grgo Spajić, te smo i mi ovu kroniku zasnovali na na njegvim podacima. Prvi pisani spomen sela Dobrkovići potječe iz 1743.godine. Pripadalo je župi Mostarsko Blato. U selu su živjele tri obitelji: Abraham Golemac sa sedam članova, Grgo Pavković sa sedam i Andrija Cigić sa dvanaest članova. Kasniji poznati popisi pučanstva svjedoče o rastu žitelja Dobrkovića.

Mnogi su odavde otišli zbog oskudnog kruha kojega je davala motika i rudarski kramp. Jedan se dio nalazi na privremenom radu širom Europe, a daleko je veći broj onih koji su zauvijek odselili. Austrija, Australija, Francuska, Njemačka, Kanada, SAD, Švedska postale su novi domovi Dobrkovćana. Jedan brižljivi kroničar pronašao je broj od 38 odseljenih, a u granicama Jugoslavije ima ih oko 460, što govori da se više nije odselilo nego što ih danas ima u selu. Iako ih ima u kriznim žarištima širom Hrvatske (Belišće, Cavtat, Đakovo, Koprivnički Bregi, Osijek, Ploče, , Slavonska Požega, Tovarnik, Virovitica) nitko se od njih nije vratio. Svi su ostali čuvati svoja ognjišta.
Već u samom dolasku u Dobrkoviće, na Krstini, ,iz okolne šume izranja veliki crkveni križ, kao jarbol, na crkvi koja ima oblik stilizirane lađe. Raspršeno selo u šest zaselaka ima svoje mjesto sastajanja, nedjeljom u crkvi a ovih dana kod Ravića  mejane. Tu smo ih i pronašli mi na redakcijskom zadatku a oni na sastanku mjesne zajednice vezano za aktualnu problematiku – pitanja obrane. Razgovor o svakodnevnim problemima, prošlosti i budućnosti sela, nije za ova vremena, ali žestoki čitatelji „Vriska“ koji su tog trena prelistavali u gostionici  „Kod Mare“ najnoviji broj, nisu nas ostavili neobavljena posla.
Naši prvi sugovornici bili su presjednik MZ dipl. oec. Ivan Hrkać i predsjednik ogranka HDZ-a dipl. Inž. Ivan Spajić. Pitanja infrastrukture su bila prva na redu. Glavni put kroz selo, od Oklaja do škole, asfaltiran je 1976. godine a ostai dio, u dužini od 8 kilometara, kroz sve zaseoke, osim Peraka, 1982. godine.Veliki posao, vrijedan 450 tisuća DEM, nebi uspio bez velikog truda mještana kao i mnogih poduzeća. Bez Jole Muse i njegovog EAL-a, Konfekcija čiji je direktor bio sadašnji predsjednik širokobriješke vlade Jago Lasić, OTP-a, PBS-a koja je dala povoljnije kredite i mnogih privatnika, akcija ne bi uspjela. Selo je elektrificirano 1959. godine, a 1982. godine izvršena je rekonstrukcija mreže. Time je stvorena mogućnost za bolje uvjete življenja. Manjem odseljavanju sigurno će pridonijeti i urbanistički pripremljene lokacije na društvenome zemljištu za koje će općinski organi raspisati natječaj čim se „smire vremena“. Predvđen je veći broj lokacija za izgradnju poslovno-stambenih objekata na lokalitetima: Krstina, od škole ka Ćoši i kod Cigića kuća. Kod crkve je predviđeno neophodno parkiralište, a urbanistički je i dopuštena izgradnja već započetoga igrališta. Telefoni su u Dobrkovićima zazvonili negdje 1988. godine. Stalno prisutni kvarovi ovih su dana otklonjeni i 77 pretplatnika ima izravnu vezu sa svijetom. Uz male korekcije postojeće telefonske mreže moglo bi se instalirati još toliko brojeva, što će za planiranu izgradnju i biti potrebno. Djeca su osnovnu školu najprije pohađala u Lištici, da bi se zatim u kući Luke Ćorića otvorila škola u mjestu. Prvi učitelj je bio mještanin pokojni Karlo Grbešić. Zgrada današnje škole napravljena je 1953. godine. Mještani su zgradu renovirali 1985. tako da se u njoj nalazi prostorija za sastanke mjesne zajednice i dvije opremljene učionice. Igralište pored škole ima školsku i seosku namjenu. Sadašnji učitelj Zdravko Jurilj  ima 11 učenika i  to bez ijedng prvašića. Podatak da će ih već naredne jeseni biti desetero, nagovještava bolje dane.
Dobrkovćanima je crkva ponos i razlog za posebni dio priče. Brižljivi kroničar zabilježi da su radovi na crkvi započeli 1. kolovoza  1980. u 16 sati. Radove je uz pomoć mještana vodio fra Žarko Ilić, koji je imao hrabrosti da krene u izgradnju bez valjane građevinske dozvole. Istina, Dobrkovćani su imali „svog čovjeka“ na vlasti čija je potpora i podrška bila presudna. Projekt za crkvu napravio je, tada još student arhitekture Ivan Spajić. Prva misa održana je 28. prosinca 1980. godine. Složnim radom svih vjernika i uz doprinos mnogih dobročinitelja postignut je cilj kojega su priželjkivali pradjedovi i crkva je za redovitu liturgijsku uporabu otvorena krajem srpnja 1981. godine. Zaštitnik crkve je prvi hrvatski svetac Nikola Tavelić, a misa zahvalnica se slavi svake godine, 14. studenoga. Dobrkovćani u priči o crkvi ne mogu zaobići ogromni doprinos fra Vlade Eereša, koji je nastavio gradnju crkve. Zato je i bio poseban razlog za radosni susret između fra Vlade i mještana na prvim višestranačkim izborima kada je u Dobrkoviće došao na glasovanje. I fra Stipi Biški i fra Bonifaciju Barbariću mještani duguju ogromnu zahvalnost. Nedjeljnim misama posebnu draž daje i crkveni zbor pod ravnanjem Ivana Spajića. Za sve seoske akcije potrebno je navesti i njihove voditelje koji poniješe najviše tereta, a to su : Ivan Ćavar, Ivan Hrkać, Anđelko Grbešić, Dragan Vuletić, Ivan Spajić, Ivan Soldo, Stanko Crnjac, Marinko Ćavar i mnogi drugi.
Uz crkvu se nalazi groblje ograđeno 1912. godine. Za staro Cigića groblje ne  zna se točno kada je napravljeno, a najstariji nadgrobni spomenik koji pripada obitelji Barbarić, iz 1782. godine, dovoljno govori o njegovoj starosti. Prošle godine napravljen je popis 57 žrtava rata i poraća, a u crkvenom dvorištu je podignut križ njima u spomen..
Glavna tema svih razgovora u zadnje vrijeme je pitanje otkupljenog i oduzetog zemljišta u Donjem polju od strane Duvanske stanice. Uz simboličku naknadu, kako je i uzeto provest će se postupak povrata zemlje preko općinskih organa. Ova će, pretežno poljoprvredna zemljišta, dobro doći svima kao i planirani projekt regionalnog vodovoda. O vodi se razmišljlo i prije. Negdje 1938. godine njemački su inženjeri počeli radove na pregrađivanju Brine. Brana za akumulaciju na Ugrovači stvorila bi nove uvjete za poljoprivrednu djelatnost. Rat je zaustavio započeti posao, a, danas postoji razumljivo zanimanje „Vodoprivrede“ za obnovu projekta.
Inače od motike nema kruha, a u brojnim vrtačama nađe se nešto duhana i krumpira. Na Ugrovačama  i još ponešto , ali sve sprži hercegovački zvizdan. Povoljni položaj sela „u prančioku“ daje najljepše trešnje, grožđe i smokve „tenice“. Od davnina je većina muškaraca kušala kruh od rudarskog krampa, prelazeći Brinu ili idući na Tribošić, a sada  su ostali boksitaši umirovljenici. Mladima to više nije privlačno.
Dobrkovići su na putu za Izbično, Britvicu, Rakitno, mnoge rudnike bili stabnica „boksitašima“ i ostalim putnicima. Tako se piće točilo u Tubinoj mejani, vlasništvo Mate Grbešića, radili su gostionica i dućan u Ivana Hrkaća- Berinđije, a u Ravića mejani bio je dućan i gostionica koje su držali Stipan Grbešić i Jure Ćorić-Beljo. Možda je „Trgovina Viletić“ koja ovdje ima izvjesne korijene nastavak te tradicije.
Tradiciju kovača držali su sve do prije nekoliko godina Hrkaći-Birinđije: Andrija, Frano, Ivan, Ilija i Vinko. Kovačnice i alat sada su dio prošlosti. Otac Pere Ćorića Stipan ovdje je počeo zanat lončarstvo. Da se u mnogim domovima ognjšta zamijene „šporetima fijakerima“ pridonio je limar Anzelmo Soldo – Cento.
Dobrkovići su rodno mjesto i na daleko poznatog slikara Zvonimira Perke, čiji je najvidljiviji doprinos, pored onog što je proslavio ime Dobrkovića u umjedtničkim krugovima, freska svetog Nikole Tavelića na apsidnom zidu mjesne crkve. Ime Dobrkovića znano je i po Slavku Grbešiću, uglednom bankaru u Zagrebu, doktoru psihologije u Njemačkoj  Ivanu Grbešiću, doktoru matematičkih znanosti Vladi Cigiću, pjesnikinji prof. Ružici Soldo i bivšem nogometašu zagrebačkog  „Dinama“ Marinku Spajiću. Bezbroj priča o prošlosti Dobrkovića kazivao nam je živahni osamdesetogodišnjak Pero Marušić-Skiba kroz vlastite pjesme.   Slušali smo i priču s mirisom baruta od gardiste Željka Cigića, kao i o “Cigićijadi“  u Otavicama i pozivu koje je tamošnji Cigićima uputio Boškan Cigić, o kužnom grobu u Ivanj dragi – poznatom zavjetnom mjestu… Pozornost „Vriska“ izazvala je i desetogodišnja vezanost mladog čovjeka Vlade Ćavara za postelju koji sa svojim obitelji izdržljivost crpi iz molitve i vjere u Boga. I za mnoge druge priče i osobe za ovu priliku nije bilo mjesta. O politici i stranačkom životu nije bilo riječi, jer sve se rješava kroz rad mjesne zajednice. A predsjednik ogranka  HDZ-a  Ivan Spajić ponovio nam je riječi fra Didaka Buntića, da je za Hercegovca naj bolja politika – ne baviti se politikom.
Završavamo tekst u večernjim satima. Jedan pogled kroz prozor, nekada  kʼo zvijezde na mirnom hercegovačkom nebu sjala su svjetla u domovima dobrkovskim, a sad ugasla. Takva su vremena. Poželimo i Dobrkovićima i domovini više svjetla. U svakom pogledu.

Priredio Gojko Jelić

P.S. Tekst je preuzet iz Vriska – glasila nezavisne javnosti, br. 21. od 17. listopada 1991.g.