Pored siromaštva i svih poteškoća, mislim da mi je djetinjstvo bilo sretno, koje je prošlo u igri i sigurnosti. Dakako, bilo je problema i gladi, ali smo njome bili svi podjednako zahvaćeni.
Još su mi u živoj uspomeni slike dida i bake. Bila je to tiha i blaga žena s dugim bijelim pletenicama, koja mi je često pričala o vilama i vukodlacima.
Ipak ću djetinjstvo podijeliti na dva dijela, iz jednog vrlo bitnog razloga. Prvi dio je prošao doista djetinje, veselo i bezbrižno. Drugi dio obilježila je prerana očeva smrt, koju sam teško proživljavao i koja je u meni ostavila duboke tragove, a na određeni način trasirala mi je životni put. Najednom nestaje sigurnosti i preko noći postaje sve upitno, pa čak i sami kruh. U tom ozračju, pohađao sam osnovnu školu, za koju nas je pripremao Jure Soldo, svestrani i neumorni učitelj. Njemu dugujem naučeno čitanje i pisanje, te znanje osnovnih računskih operacija.
Franjo Cigić i Ante Čečuk 1956.g
Zahvaljujući učitelju Juri, još sam u predškolskoj dobi, počeo čitati bajke orijentalne tematike, što mi ih je donosio brat Pavo.
U prvi razred osnovne škole išao sam sa svojim vršnjacima u Široki Brijeg ( današnja mala škola) i bili njezini prvi đaci. Većina đaka išla je bosa, a samo su rijetki imali opanke. Još i danas se sjećam prve učiteljice Kaće. Kao nagradu za najbolji uspjeh u prvom razredu dobio sam gumenu loptu.
Četvrti razred pohađao sam u Belja, gdje nas je učio Karlo Grbešić.
U nižu realnu gimnaziju na Širokom Brijegu, upisao sam se pod teškim dojmom, iznenadne očeve smrti. Kao da se čitav svijet srušio na moja nejaka leđa. Nisam znao što sa sobom, iako sam bio dobar đak. Prerana očeva smrt i teška obiteljska situacija, trasirali su moj životni put.
Još kao osnovac, maštao sam o studiranju Matematike, jer sam je s užitkom učio i zadatke rješavao.
Nakon završene niže realne gimnazije, razrednik Ante Vasilj pozvao je Peru Galića, Berislava Rezića i mene u prodavaonicu i kupio nam sve što nam je bilo potrebno od odjeće, kao nagradu za postignuti uspjeh.
Poslije sam se upisao u realnu gimnaziju. Ni sam ne znam kako mi je u ruke dospjelo sarajevsko Oslobođenje, u kom je raspisan Natječaj za tekstilnog tehničara od strane, Tvornice čarapa Ključ iz Sarajeva. Odmah sam poslao Molbu i uskoro dobio pozitivan odgovor. Na taj način sam uspio riješiti troškove plaćanja učeničkog doma, a ostalo kako se snađem.
Kad sam došao po dokumente, razrednik Ante Vasilj, poduzeo je sve da me odgovori od mojih nakana, a ja sam bio također uporan, priželjkujući bolje životne uvjete u Zagrebu, mada nisam znao što me tamo čeka. Pred polazak u Zagreb, majka mi je posuđujući, skucala nešto novaca za put, a ostala je poneka crkavica, da mogu preživjeti još koji dan.
Ispred paviljona stoje (s lijeva na desno) Gojko Suzić, Jovo Filipović i Franjo Cigić, čuče Ante Čečuk i Mario Blašković, leži Srećko Mandić
Franjo i Gojko Suzić
Tu sam sreo još dvojicu Ključevih stipendista; Josipa Šremzera i Srećka Mandića.
Iskreno govoreći, školski program Tekstilne tehničke škole, nije me oduševljavao, jer sam želio završiti gimnaziju i studirati Matematiku. Cjelokupni program savladao sam bez imalo poteškoća, ali bez ikakvog okusa zadovoljstva. Zbog novonastalih okolnosti morao sam prečacem, što prije doći do kruha
Smještaj, kakav je god bio, bio je bolji nego kući. Hrana je bila relativno solidna, ali količinski nedovoljna, daleko ispod naših dnevnih potreba.
Vraćajući se u dom nakon popodnevne smjene, nitko ni s kim nije pričao, jer smo svi bili gladni. U kuhinji nas je čekala večera, čaj s krafnom. Nakon tog obroka, javljala bi se još veća glad i po čitavu noć bi sanjao kako jedem, a nikako se najest.
Kad sam se upisao u treći razred, ta vrsta krize već je bila iza mene, jer smo se Ante Čečuk iz Omiša i ja sprijateljili s kuharicama, kojima smo pomagali prati suđe, a zauzvrat smo dobivali obilje hrane.
Učenički dom (Selska cesta 119) bio je ogroman, u kom je stanovalo oko šest stotina đaka iz svih društvenih staleža, a najviše je bilo siromašnih. Učenici iz bliže i dalje zagrebačke okolice, za vikend bi išli svojim kućama i pri povratku donosili pune torbe raznolike hrane, što je za nas predstavljalo pravu gozbu. Osobito je bio darežljiv Ivan Štajcer iz Karlovca, koji bi sve doneseno s nama podijelio. Neki drugi su svu hranu stavljali u ormare i zaključavali. Specijalista za otključavanje ormara bio je Srećko Mandić (nažalost, sad već pokojni) . U akciju bi se kretalo u dva sata iza ponoći, kada svi spavaju, a nakon obavljene operacije, bila bi prava fešta.
Škrci bi se jutrom žalili, odgajatelju i stavljali nove lokote. Mi smo se i tom jadu dosjetili, pa bi u zaključane ormare ulazili s leđa, jer su bila izrađena od vrlo savitljivog materijala. Nakon operacije vraćali bi ih “netaknute” na njihova stara mjesta. Tako bi lokot i ormar ostali čitavi, a hrana bi bila na sigurnom.
Tih godina, svakodnevno mi se u kosti uvlačila glad. Evo jedne zgode iz tog vremena. Jedan od starijih učenika (pravi gorila) jede veliki sendvič s maslacem, a ja ga pitam, da mi odlomi mali zalogaj , a on samo niječno maše glavom. Kad je strubio gotovo pola štruce, proskočim se i trznem mu iz usta posljednji zalogaj, potpuno svjestan da ću iza toga dobiti velike batine, al` svejedno u gladi nema straha.
Od studeni su mi se uši potpuno ogulile, a da nisam imao dugog kaputa, to se podrazumijeva. Nekako sam saznao da je u Zagrebu na odsluženju vojnog roka Jozo Cigić-Ćogor, koji mi je poklonio podrezani i prefarbani vojnički šinjel, te mi tako spasio glavu i život.
U školi je bilo dosta cura, pa bi u njihov dom u Bosanskoj ulici često išli na ples. Već bi u rano subotnje popodne, počelo bi žicanje odjeće, a kasnije i love za ulaznicu, da bi navečer bili glavne face na plesu. Bilo je i drugih (ne)zgoda koje su se upravo meni dogodile. Imao sam kakav-takav džemper, ali ne i košulju. Kragnu od košulje posudio mi je kolega, koja mi je tijekom plesa, s nekom od djevojaka, ispala ispod džempera i pokazala sve moje siromaštvo. Ali,bilo se mlado i išlo se dalje.
U našem domu, također su bile česte plesne večeri, na kojima su svoje prve glazbene korake započeli: Jasna Benedek, Senka Veletanlić, Toni Kljaković, Zvonko Špišić…. Još se i danas sjećam, ondašnjeg Špišićevog hita “Dajte mi kočiju sa sedam konja.”
Često sam vikendom s ranije spomenutim Antom Čečukom izlazio u grad. Svaki put, šetajući Frankopanskom, stigli bi do jedne slastičarnice i kroz izlog, očima tamanili kolače.
Nakon ljetnog raspusta, vraćao bi se u Zagreb,a jedan moj mali rođak, satima bi čekao, na vrh Krča “Ćiru” (vlak), kad će naići preko Tribošića, da mi mahne.
I tako dan za danom, moj se boravak u Zagrebu primakao kraju. Nakon završene srednje škole morao sam se vratiti u Sarajevo i odraditi četverogodišnji stipendijski ugovor.
Nakon dugo, dugo godina, predstavljajući “Ključ” na Jesenskom zagrebačkom velesajmu, sretnem školskog kolegu Čečuka. Kad smo obnovili uspomene, dogovorismo izlazak na večeru u Frankopansku, u onaj isti prostor, u kome je sada bio pristojan restoran. Nakon glavnog jela, naručili smo desert, ali ne jedan na junaka, već čitavu tepsiju svih mogućih vrsta kolača. Konobar nas je u čudu gledao, vjerojatno se pitajući, jeli s nama sve u redu. Dakako, uzeli smo tek po kolač, a sve platili, dajući si oduška, za sve posne godine.
Kad smo objasnili konobaru, razloge naše narudžbe, puknuo je od smijeha i veselo odgegao, zbog obilne napojnice.
Mogu iskreno priznati, da ni za čim ne žalim, jer sam se u svom poslu i zanimanju ostvario. Tek ponekad, osjetim žal, što nisam uspio mlađim naraštajima, prenositi znanja iz Matematike.
Tako je završio Franjin izlet, u mladenačke godine. Mali s Krča
Proslava 20-te obljetnice mature, Srednje tehničke tekstilne škole u hotelu Esplanade 1979.g
Predivno. Hvala za ovaj topli, emotivni, povijesni i nadasve poučan članak. Trebala bi ga pročitati sva djeca i mladež – da saznaju kako se živjelo, da bi znala cijeniti što imaju…
Sjećam se priče o ovoj lopti, kaputu, bos u školu, igrankama…i još puno toga. Dirljivo…
Va hemskt liv du hade, men det är bra att du har det bra nu då.
Det var roligt, tragiskt, och kännslofullt.
När jag hörde när mamma översatte, så började jag få tårar i ögonen, och sen grät jag.
Och alla fina-bilder du har lagt dit, jag förstod inte att du hade bilderna kvar.
prekrasna priča ,puno sam puno mlađa ali mi je nagnalo suze na oči…
a danas uz svo obilje svega i svačega nema ‘onog ‘nečeg što bi čovjeka učinilo sretnim i zadovoljnim .današnje priče nisu ni blizu ove…