Ja sam Dragan Radonjić iz Sarajeva. Moja majka Mila Ćorić, rodom je iz Dobrkovića. Želim vam čestitati na jako lijepoj prezentaciji mjesta, običaja i kulture.
Ja sam jedno vrijeme živio dolje i mnoge raspuste provodio s didom i bakom i poznajem mnoge ljude koje spominjete na vašoj stranici. Jago Soldo -najvatreniji dinamovac, mi je tetak, kao i prvi učitelj u Dobrkovićima-Karlo Grbešić.
Sjedio sam s bakom za stanom i gledao kako tka, one šarene prostirke. S bakom sam i duhan nizao i kravu čuvao, te slušao njene beskrajne usrdne molitve. Sve sam ih napamet znao, mada nisam razaznavao njihovo značenje.
Sa didom sam išao u Ravića mejanu, sjedio na kamenu ispod platana ,pio koktu ili jupi i slušao priče prolaznika i mještana. S didom sam čistio svinjac, pravio kreč i ložio vatru u sušnici za najbolji pršut na svijetu . Nas dvojica smo od daske pravili ćemlije.
Mi djeca, jeli smo murve,smokve,grožđe i kupine. Jedna od zabava, bilo je igranje piljaka i mice.
Svi smo se s radošću kupali u škipu, jer nije bilo kade ni kupaonice. Kad bi zagrmilo , od straha bi svi bježali pod stol. Lopte uglavnom nismo igrali, jer bi svaka završila u drači,. Zato su nam bili važni luk i strijela i praćka. Često smo igrali, davno zaboravljene palje i klisa.
Posebna su priča bile muhe, koje bi predvečer izgonili iz kuće. Koliko ih god istjeraš van, njih se više vrati nazad. Za vrućih ljetnih dana, poseban je problem bila nestašica vode i ose koje su se skupljale na čatrnji. Ali bilo je i cvrčaka, insekata pozitivaca. Kad sunce upekne oni zacvrče i nema bolje antistres terapije.
Poznato je da je u Hercegovini, poskok “domaća životinja ” i zato bi dida Mate, kada nađe njegovu košuljicu, zapalio gumu kod duvara i sačekao da poskok izađe. Potom bi ga uhvatio za glavu i odnio daleko od kuće.
Radi istine, moram još spomenuti bakine delicije: džem od drinjina, imber, pole, pržene kukuruze, sir iz mišine, špek, divenice, čvarke, uštipke i šape. Oni, koji ne znaju o čemu pričam, neka se raspitaju kod svojih roditelja, jer je to dio njihovog identiteta i tradicije.
Nedjeljom smo pješačili na misu, do crkve na Širokom Brijegu. . Tada mi se činilo da smo dida baka i ja centar svijeta .Oni su imali 9 kćeriju i sve su one sa svojim muževima i djecom dolazile, da nas pozdrave.
Imao sam lijepo djetinjstvo, jer sam imao dida Matu Ćorića i baku Ljubicu Ćorić -Berinđušu i za to im hvala. Šaljem vam ove slike i bio bi sretan da ih postavite na vašu stranicu, jer oni to svakako zaslužuju.
Veliki pozdrav za vas, bivše, sadašnje i buduće stanovnike Dobrkovića.
Vaš Dragan Radonjić.
Ovo je prekrsano!
Hvala Vam gospodine Radonjiću za svjedočanstvo – sjećanja koja dijelite sa svima. Meni je to jedan lijep božićni dar, taj dio Vaše, ali i povijeti mjesta i kraja.
Neka Vas prati radost Božića cijeloga života.
Sve je bilo ovako kako ovaj gospodin govori. Isto je bilo i u Grbešića, samo smo mi još u Sinjac na kupanje išli kao i oni iz Ćoše.
Lijepo je napisano i hvale vrijedno.Jedino bi volio procitati gdje je sada i sto radi?
Nogometaš Kovačević onaj što je igrao u velikom Real Madridu,da li vam je rodbina po majci gospodine Radonjiću.Hvala.
MOJ PAJDO NI BLIZU,DI TI ŽIVIŠ,ONO JE DARKO A DRAGANOV RODJAK JE GORAN…..
Lijepo propovjedate gosp.Radonjiću sa puno poštovanja i ljubavi.Srdačan pozdrav.Ćoša!