Skibin put

Pero Marušić – SKIBA (1909.-1993.)  bio je težak i rudar, ali i zanesenjak. Čovjek neiscrpne vjere i energije, koji je  gajio nesebičnu ljubav prema svim Božjim stvorovima (smokvi, kupini, kamenu, ovci i škrtoj zemlji… Supruga Anđa rodila mu je desetoro djece od kojih je dvoje rano umrlo, zbog bolesti. Od osmero preživjelih sedam je  cura i jedan sin. Počeo je raditi u rudniku boksita 1937. godine u Tribošiću, a kasnije je premješten u Crne Lokve. Sve do 1956.godine na posao u crnolokvanski rudnik išlo se iz Dobrkovića pješke. Da bi sebi i svojim kamaradima olakšao kretanje, dao se u izgradnju pješačkoga puta, gradeći ga ponajviše rukama i nogama, a ponajmanje alatom. Prvi  put su se rudari počeli odlaziti autobusom na posao u Crne Lokve  1956.godine.

Zbog poslova kod kuće SKIBA bi se kopanjem znao zanijeti i tako zakasniti na autobus koji bi rudare čekao kod Ravića mejane. Kad bi ga zadesila ta neugodna situacija, on bi put pod noge i stizao prije autobusa na deveto bogno iznad Ljubotića jer se tada autobus kretao dosta sporo zbog lošeg makadamskog puta. Dok je SKIBA  pješačio na posao usput bi gradio put što rukama ili nogama jer nikakvoga alata nije sobom nosio. Samo bi ponekad posegnuo za mašklinom ili macolom.

SKIBIN PUT je počinjao od Marušića (Lovrića) Prigrade, a koristio je osim rudarima i svim ćošanima za dopremanje drva i pržine iz Brine. Čobani bi njime progonili stoku na ispašu, a pojedine žene ili cure uprćene brimenom drva, lakše dolazile do svojih kuća. Desni krak je vodio k Sinjcu, gdje su gotovo sva seoska djeca naučila plivati.

Na desnoj obali Ričine u neposrednoj blizini Sinjca nalazi se poznati Antin otar. Lijevi krak puta kada  prijeđe Ričinu u Lučici, tek kod Šakotinih dolaca razdvaja se na dva kraka. Lijevi krak vodi prema Šakotinim kućama, a desni prema Devetomu bognu, gdje je graditelj često sačekivao prijevoz za C. Lokve.  Građenje puta iziskivalo je napor i vrijeme, pa bi SKIBA s šihte često dolazio kući znatno poslije ostalih rudara. To bi zabrinjavalo njegovu suprugu Anđu koja bi ga s nestrpljenjem isčekivala.  Nerijetko bi dolazio kući iscrpljen i sav crven od boksitne rudače,  a Anđa bi mu u dvorištu s pripremljenom toplom vodom pomagala sprati ne samo boksitno crvenilo već i  umor s iscrpljenih ruku i nogu.

Pero je čitav svoj život proživio uspravno kao čovjek, radnik i roditelj. Nije se povodio za lagodnijim životom, nego bi se moglo reći da je nerijetko birao teži put, kako bi ga činio čvršćim i postojanijim. Životom je svjedočio iskrenu odanost vrednotama vjere i domoljublja. Gotovo neporočan, pun dobre volje i optimizma, uvijek na šalu spreman bio je Pero Marušić – SKIBA.