Ilustracija: Kristina Ćavar
Tetka, ti se opet pridržavaš za stolicu, stol i kvaku kad hodaš, a mi smo zbog toga išli u Međugorje. Popeli smo se na Brdo ukazanja. Molili smo Gospu za tebe.Iako sam mali i ne znam baš dobro pisati, napisao sam Gospi pismo: „Draga Gospe, molim te daj da moja teta ozdravi“, i zakačio ga za jednu draču, a brat je napisao: „Draga Gospe, molim te pomozi da moja teta hoda bez držanja“, i stavio ga pod jedan kamen, sav mi je važan saopćio moj mlađi nećak na povratku iz Međugorja čvrsto uvjeren da ako teta ikad ponovno prohoda to mora biti isključivo njegovom i Gospinom zaslugom.Dobro, možda malo više njegovom jer se on toga prvi sjetio.
A teta se tvrdoglavo nesigurno još jedno vrijeme pri hodu oslanjala na dijelove namještaja, zidove, osobe iz okruženja i sve ono što je nudilo toliko potrebnu dozu sigurnosti, a na nezadovoljstvo okoline, osobito mudrijaša-hodočasnika.
Kad je nakon nekoliko dugih godina čekanja jednom konačno koraknula i krenula bez držanja, nadvladala je strah dozivajući u sjećanje detalje kao što su pisma s Brda ukazanja, navijanje popraćeno skandiranjem nakon svakoga novog tetina koraka, terapiju zasmijavanjem i popravljanjem raspoloženja a sve s istim ciljem i istom namjerom.Da teta doista što prije ozdravi. (bk)