Da nije fra Didaka Buntića, mnogih obitelji u Hrvatskoj i u Hercegovini danas ne bi bilo
“Iza naslaga povijesti razotkrivao se čovjek od krvi i mesa, nagle naravi, uporan, odlučan, s jasnom vizijom o osobnom poslanju, ali nadasve plemenit i požrtvovan. Nosio je u sebi sukus poštena i marljiva Hercegovca, jasnih načela i neupitne hrabrosti”, riječi su kojima je tek djelomice hrvatski književnik Miro Gavran u svojem sjajnom romanu “Nekoliko ptica i jedno nebo” opisao fra Didaka Buntića, u narodu poznatog i kao “Oca Hecegovine”, ali i jednog od do sada najoplakivanijih svećenika. Upravo se danas, 22. veljače, obilježava Dan fra Didaka Buntića u povodu 100. obljetnice njegove velike akcije spašavanja djece iz Hercegovine od gladi krajem i neposredno nakon završetka Prvoga svjetskoga rata.
Naime, fra Didak Buntić, ravnatelj širokobriješke gimnazije, krajem Prvoga svjetskog rata imao je osobitu ulogu u spašavanju djece pa ih je, osim istarske i dalmatinske, spašeno mnogo iz Bosne i Hercegovine. Do okončanja akcije 1918. spašeno je 20 000 djece, od kojih je 12 270 bilo bosansko-hercegovačke.
Predivnu priču o njegovoj humanoj, plemenitoj i samo istinskom vjerom nadahnutoj akciji u ranije spomenutom romanu “Nekoliko ptica i jedno nebo” opisao je naš najprevođeniji književnik, Miro Gavran, dajući tako fra Didaku sjajan romansirani obol koji istinitu priču o njemu donosi na sasvim pitak, blizak i posebno emotivan način. I dok se danas prisjećamo veličine fra Didaka Buntića i njegove upornosti kojom je uspio spasiti više od 20 000 izgladnjele djece iz Hercegovine tako što ih je besplatnim vlakovima slao u bogatu i plodnu Slavoniju (iako su i Slavnoci bili na ratištima) dok je Hercegovinu gonila suša i ratna neimaština, zavirite li među korice spomenute knjige, osjetit ćete svu bol i golot Hercegovine, ali i slavonskih obitelji čiji su sinovi ginuli u Prvome svjetskome ratu.
Tko je fra Didak Buntić?
Didak Buntić je rođen na Paoči kod Čitluka, 9. listopada 1871., krsnog imena Franjo, bio je prosvjetni i socijalni djelatnik, hercegovački franjevac, graditelj, prosvjetitelj i političar.
Školovao se u Gradnićima, Širokom Brijegu i Humcu, gdje je 1888. stupio u Franjevački red. Filozofiju i teologiju studirao je u Innsbrucku (1890.–1895.), potom predaje hrvatski i klasične jezike u širokobreškoj gimnaziji (1911. – 1919. ravnatelj), kojoj je 1918. isposlovao pravo javnosti.
Uz to je od 1905. do 1910.
Sustavno je djelovao na promicanju gospodarskih i prosvjetnih prilika u Hercegovini. Upućivao je seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, poticao uzgoj i pravedniji otkup duhana, navodnjavanje polja i izgradnju putova. Program gospodarske i kulturne obnove iznio je u Memorandumu koji je 20. studenog 1909. uputio ministru S. Buriánu. Zamislio je prosvjetnu akciju u Hercegovini kojom bi iskorijenio nepismenost. Njegovom pobudom i metodom organizirani su od 1910. vrlo uspjeli analfabetski tečajevi u kojima je opismenjeno oko 13.000 odraslih osoba.
U godinama gladi za I. svjetskoga rata osigurao je u Slavoniji i Srijemu prihvat i smještaj za oko 20.000 glađu ugrožene hercegovačke djece, a uz pomoć I. Kršnjavoga, S. Srkulja i V. Heinzla otvorio u Zagrebu 1919. konvikt za školovanje siromašnih učenika i studenata.
Najznamenitija fra Didakova zasluga bilo je spašavanje hercegovačkog pučanstva od gladi tijekom Prvog svjetskog rata. Naime, u ratnim uvjetima nedostatka hrane i općeg kaosa u proizvodnji i opskrbi, pojavila se u Hercegovini glad, koja je prijetila smrću velikog broja ljudi. Fra Didak se tada snažno aktivirao i posjetio je samog cara u Beču tražeći pomoć. Uspio je osigurati prijevoz za tisuće najugroženijih – djecu iz Hercegovine – prema hranom bogatijim krajevima. Procjenjuje se da je spasio oko 17.000 djece organizirajući im transport u Slavoniju i Srijem, gdje je nestašica hrane bila manja. Tako spašena djeca vraćena su kasnije svojim domovima. Ipak, dio djece ostao je trajno u sjevernijim krajevima, bilo zbog toga što su im poginula oba roditelja, bilo po vlastitoj želji.
Nakon rata, na sjednici Narodnog vijeća SHS (28. listopada 1918.) izabran je za člana Vijeća. Bio je nositelj liste Hrvatske pučke stranke na izborima za Konstituantu.
Izabran je u Privremeno narodno predstavništvo, posebno je nastojao da ratni invalidi i udovice ostvare svoja prava, a nezaposleni nađu posao. Povremeno je pisao u listovima Hrvatstvo (1908.), Hrvatska narodna zajednica (1914.), Kršćanska obitelj (1914. – 1918.), Narodna sloboda (1919.–1922.). Neka njegova pisma, važni dokumenti onodobnoga društveno-političkog i gospodarskog života, objavljena su posmrtno.
Umro je na Čitlučkom polju dok je s prijateljima i stručnjacima tražio mogućnosti za njegovo navodnjavanje, odnosno melioraciju.
“Posljednje što je vidio bilo je nekoliko ptica i nebo.”
Dnevno.hr Srijeda, 22. veljače 2017.