Tih teških i olovnih godina, ideološka je mržnja progovorila na najbrutalniji način, sručivši se svom silinom na dvije mlade i nedužne žene. Njihovim je progoniteljima i mučiteljima mržnja očito bila jedini užitak, jer su ih pod svaku cijenu željeli duhovno i tjelesno oskvrnuti, pa i prostor u kom su ih mučili. Međutim, Providnost božja, uvijek je uz one koji joj se utječu. Podnoseći strašne muke, do konca života, samozatajno su nosile svoje križeve. Masakrirane do neprepoznatljivosti, dželati su rafalom okončali njihov ovozemni život. Pokojne se ni oplakivati nije smjelo. Kao i na mnogim drugim stratištima zavladao je muk. Dragice su tek tjelesnom smrću, postale potpuno slobodne, a Božanska Providnost nagradila je njihovo pouzdanje. Mučitelji i progonitelji, pomislili su da je njihovom smrću sve završilo, a vjernom puku postale su svjetlo i uzor. Svi su vjerovali u njihovu nevinost, a pojedinci su krišom u molitvi pohodili njihov grob. Tek šezdesetih je na uslišani zavjet, skromno obilježeno njihovo ovozemno počivalište. Zahvaljujući milodarima „hodočasnika“ Dragicama je sagrađen nadgrobni spomenik. Danas smo na novouređenom spomeniku obilježili Dan dviju Dragica. Broj molitelja stalno raste, a patnja i mučenička i smrt ovih dviju velikih žena, pokazuje da su vjerovale u biblijsko obećanje: “Za malo muke, zadobili su dobra velika…” (Mudr 3, 5-9).
Procesijom i svetom misom, utjecali smo se hrabrim svjedocima vjere, rodoljublja i domoljublja. Domaći župnik fra Franjo u homiliji je neustrašivo svjedočenje dviju Dragica s pravom usporedio s nepokolebljivim vjerom i svjedočenjem svete Cecilije, sv. Janje, sv. Marije Goretti, sv. Katarine Aleksandrijske i drugih svetica, koje su uzdignute na čast oltara. Liturgijsko pjevanje animirala je klapa „Dobrkovići.“
Komentar *