Prema starim monarhijskim pravilima kraljevsku krunu naslijeđuje prvorođeni sin. Novoustoličeni nasljednik prijestolja ubrzo se odlučio na obilazak svojih podanika. Na put je poveo dvorjane i sve ministre. U propitivanju stanja diljem kraljevstva, naišao je sa svojom svitom na starog krepkog čobana, što svakodnevno čuva ovce. Čim kralj sjede upita starca za zdravlje i nastavi: „Što ti jutros nisi uranio starče?“ „Jesam kralju, ali nije Bog da.“ „ Meni se starče čini da u polju nema vukova“, nastavi kralj. „Nema kralju ni u planini, da je đavliji“, spremno će starac. Kralj je i dalje nastavljao s propitivanjem, ne bi li starca uhvatio u neznanju. „Bi li ti časni starče znao očerupati puricu i ostavit je živu?“ „Što ne bi kralju, da mi dođe do ruke.“ Nakon počinka i razgovora ugodnog, kralj je sa svojom svitom nastavio pohod svojim podanicima i predvečer je stigao na konak. Nakon protokolarnih obveza i obilne večere s domaćinima, kralj upita svoje ministre: „Jeste li dobro razumili što nam reče onaj starac? Ko mi od vas u jutro ne bude znao protumačiti na što je mudrac mislio, neće moći više biti moj ministar.“ Nastao je žamor i komešanje, a svečani stol ubrzo je ostao prazan.
Mudriji ministri krišom su pošli do starca da im objasni na što su njegovi pojedini odgovori smjerali. Kad se uhvatio red ispred kolibe, starac se dosjeti što je razlog dolaska čitave bulumente, te poče masno naplaćivati svoje znanje. Najviše je bilo upita kako očerupati puricu, a da jadna životinja ostane živa. „Djeco moja, kako vam nije jasna poruka. Svi dođoste k meni po savjet, a ja vas očerupa ko zadnju puricu i pusti žive. Nadam se da zbog toga nećete izgubiti privilegije i ministarske položaje“, odgovori starac, zadovoljno trljajući ruke na kraju kasnonoćnog poučavanja.