Kažu da se čovjekovo sjećanje sastoji većinom od doživljaja, a ne događaja. Pa evo jednog od mojih doživljaja.
Bilo je to krajem 2014. Kompanija za koju sam tada radio je organizirala poslovnim partnerima posjet Vukovaru. Nakon dojmljivog izleta, pri povratku za Zagreb, većina suputnika u busu je spavala. Ja nisam mogao.
Kako bi ubio nešto vremena, odem na stranicu Dobrkovića provjerit kakvo je stanje, šta ima novoga. Najnoviji članak kaže “U potrazi za boljim životom”. Unutra, imena osoba koje su otišle iz sela, neki sami, neki sa bračnim drugom, neki s djecom. Idem popisom nit ne razmišljajući da ću negdje pri kraju liste naić na ime mog starog.
Napokon dolazim do imena i osjetim navalu osjećaja. Sve u istom trenutku, ljutnju, žal, bol; plakalo mi se. Zamislio sam sebe, klinca koji se još nije ni rodio kad je tata napustio selo. Tog malog mi je bilo žao, jer, najljepša sjećanja iz djetinjstva su vezana za ljetne mjesece i boravak u Dobrkovićima. Zamisli, mogao sam čitavo djetinjstvo, dan za danom bit vani na otvorenom, okružen dragim mi ljudima, prirodom i svim čarima, sporog, sigurnog, seoskog života. Ali ja sam odrastao na gradskom asfaltu.
S druge strane, da je stari kojim slučajem odlučio ostat i da je na stranici Dobrkovića objavljen isti članak, prigovarao bi mu jer nije otišao, kao sav pametan narod. Unatoč svemu tome, “izgubljeno djetinjstvo” mi je često zaokupljalo misli.
Kasnije sam za sve krivio novac.
Pa sam krivio starog.
Pa sam krivio sudbinu.
Pa sam krivio sebe. Ko mi uopće smeta vratit se? Il bolje reć odselit jer ne možeš se vratit ako nisi ni otišao.
I tako je bivalo neko vrijeme u mojoj glavi.
Kako sam zamoljen da napišem par uvodnih rečenica o pjesmi, kako je nastala, motivacija, odakle mi to itd, shvatio sam da pokušavam objasnit neobjašnjivo. Jer, ni meni samom nije jasno odakle ova pjesma. Trideset i kusur mi je godina, starci čekaju da počnem radit djecu, a ja počeo pisat pjesme.
Nemam pojma otklen, nemam pojma doklen.
Al znam gdje i kad je sve počelo.
U Dobrkovićima, u ožujku 1978…
stranac
p.s. tata, fala ti za pjesmu, fala ti na svemu, VOLIM TE, svi te volimo i svi smo uz tebe.
ti si borac, izdrži !!!
E moj Matane,stari i mladi.Čudne su te godine bile,nije da je htio,skoro da je morao,a ti danas…Možda tražiš “kruha preko pogače”,možda….Godine se brzo nabroje.nedaj da se povijest ponavlja,nedaj da se i tvoja djeca pitaju: zašto tata,zbog novca,zbog izazova,…..je li bilo vrijedno toga?E moj Matane,tuđina je tuđa,a krš i kamen uvijek tvoj.Tvoj TATA je dijete kamena i veliki borac tvoj.Sretnooo
Bravo i svima pozdrav od susjeda i neka vam Bog da snagu
Bravo! Sve pohvale, vidi se da imas Perkinih gena !?
Odlično, pjesma toliko prožeta emocijom, ljubavlju i nostalgijom….
I zato znaj da sve ono napisano ljubavlju i ispunjeno željom ostaje, pa makar samo u tvom srcu , dosta je. Živi život, i VJERUJ da nikada NISI sam makar tolike oluje se okomile na tebe , bori se, makar svi oko tebe posustali, bori se, jer život je dar koji nema kraj ….. svaka čast, samo nastavi dalje DOKLEN god tinja elan u tebi za stvaranjem onoga što voliš…. 😉
i da Stranče nisi Stranac 🙂
Stvarno odlična pjesma, priča, pisac…svaka čast!
Momci svaka čast! Vratite se rodnom kraju i usrećite ćaću, pa makar to i Zagreb bio jer i on je domovina i Hrvatska!
Izdržat će Mirko ovu bitku i dat će Bog dobro!
Svaka čast sve pohvale za pjesmu, samo tako nastavi.
Pozz iz Sirokog. ?
Svaka čast prijatelju stari uvijek si dobro došao u rodno selo i na naš Babić ….puno emocije ne mogu ni pročitati steže me u grlu ….čuvaj se i Bog …
bravo
Prekrasna pjesma, pozz iz DJK!!!