Strikan Slavko je bio veseo i duhovit čovjek. Šalio se uvijek, bilo na svoj ili tuđi račun.
Ovdje ću po sjećanju prepričati jednu strikanovu izmišljenu duhovitu priču koja nema nikakvih dodirnih točaka sa zbiljom i njegovim životom.
Priča kaže, kako su se za vrijeme komunizma održavali tromjesečni kursevi za buduće milicionere. Kako je režim bio diktatorski, kadra koji će ga čuvati nikad dosta. Polaznici kursa su uz policijske vještine trebali naučiti i osnove materinjeg jezika. Za tu vrstu poduke direktor milicijske škole doveo je profesora iz srednjoškolskog centra. Radnja se događa u Crnoj Gori, pa o čemu će profesor pričati, doli o Njegošu i Gorskom vijencu. Prvo predavanje trajalo je u bloku tri školska sata. Svi polaznici pozorno slušaju profesora, a oni koji znaju pisati ponešto i zapisuju. Na kraju predavanja profesor će s polaznicima kursa ponoviti gradivo i utvrditi je li što ostalo u glavama buduće milicije.
Profesor upita prvog polaznika: „Reci, ti meni druže ko je napisao Gorski vijenac?“ Odgovor je profesora šokirao. „Bogomi ja nijesam!“ Profesor ponovi pitanje drugom polazniku. A on će: „Bogomi nijesam ni ja!“ I tako redom do posljednjeg.
Ljutit i uvrijeđen profesor potraži direktora škole da mu se požali. „Zamislite, direktore, ja im tri sata pričam o Gorskom vijencu i kad ih na kraju predavanja pitam ko je napisao Gorski vijenac, a oni će meni: „Bogomi ja nijesam.“ potom drugi: „Nijesam ni ja!“ i tako do zadnjeg kursiste. Ja u ovoj školi nemam više što radit.“
Nakon nervoznih profesorovih riječi, direktor ga je pokušao smirit. „Bez brige profesore, Udbi se još ništa sakrilo nije, sve ćemo mi saznat. Ima milicija svoje metode!“
Već od ranije razočaran polaznicima, a sad još i direktorovim riječima, izjurio je profesor ko oparen iz škole.
Nakon dva tri dana, zove direktor profesora telefonom: „Profesore možeš se slobodno vratit na posa ,već je jedan prizna“ …….
I.S.