Zanimljivu životnu sudbinu Dobrkovke Ive Cigić Gluve doznali smo od poznatoga širokobriješkog gospodarstvenika, a danas umirovljenika Ante Tonće Banožića.
Gluva je nekoliko desetljeća bila kućna pomoćnica u obitelji Banožić, ali ne stereotipna kućna pomoćnica, već više član obitelji.Osobito je bila privržena najmlađem sinu poznatoga širokobriješkog trgovca Jakova Banožića, Anti Tonći. S njim je i najviše komunicirala i najbolje se sporazumijevala.Evo njezine životne priče onako kako nam ju je ispričao naš sugovornik:
Naše pokojne Gluve sjećam se jednako kao i svoje pokojne majke. Otkad znam za sebe, znam i za njih dvije. Ne znam s koliko godina dijete počinje pamtiti ljude i događaje. Pretpostavljam da sam imao tri-četiri godine, započeo je razgovor g. Banožić.
Iva Cigić Gluva rođena je u Dobrkovićima 1902. Godine, a umrla je u našoj kući u Širokom Brijegu 1984.Znači, umrla nam je u dubokoj starosti. Nije bila bolesna. Jednostavno se ugasila. Prije toga pala je niza stube i slomila kuk.Operirao ju je ugledni mostarski kirurg dr. Resulbegović.Dobro je podnijela operaciju i postoperativni tok, ali , a to je bilo jedina situacija u životu u kojoj me nije razumjela,nije shvaćala da za daljnji oporavak mora vježbati. Uzalud sam se trudio objasniti joj to. Toga naprosto nije bilo u njezinoj svijesti. Ona je mislila da će ozdraviti ako disciplinirano leži i miruje.
Gluva je rođena u siromašnoj višečlanoj obitelji Mate Trće Cigića u Dobrkovićima. O njezinim roditeljima g. Banožić nema podataka, ali zna da je imala brata Ivana nadimkom Ćovo, Peru, Marka i Juru zvanog Đuka i stariju sestru Jozu, koja je također bila neudana, a radila je u Duhanskoj stanici. Gluvin se hendikep pojavio negdje u desetoj-dvanaestoj godini života kad je preboljela neku tada neizlječivu bolest, a kao posljedica visoke temperature.Bila je potpuno gluha, ali je mogla ponešto govoriti. Nije to bilo puno riječi.Uglavnom su to bile one riječi koje je naučila u djetinjstvu dok je bila zdrava.Nije mogla naučiti nove riječi.Lopta je za nju bila i ostala bublja, zid duvar, i općenito je koristila stare riječi, pretpostavljam turcizme.No bila je jako inteligentna. Nas dvoje smo se sporazumijevali malo mimikom, malo čitanjem s usana, svakako, ali smo se dobro razumjeli, kaže g. Banožić prisjećajući se anegdote koja se zbila kad mu se rodilo njegovo starije dijete, kćer Vesna.Misleći da je prema hercegovačkim pogledima na svijet , Ante Tonćo nesretan zbog toga što nije dobio sina, tješila ga je riječima:
Neka, neka, Boga jada(zaboga),.Študi ( ne smeta)što je žensko, Ante.I inače su za nju Antina djeca, Vesna i kasnije Tihomir bila naša dica. Antina supruga Dragica imala je u nju najveće povjerenje kad je u pitanju bilo čuvanje jer se znalo da su za Gluvu djeca u obitelji Banožić.dragocjenosti.
Ja zapravo ne znam zašto je tata u kuću doveo Gluvu. Moja je mama bila malo slaba na nogama, pa joj je trebala pomoć, pretpostavljam.To je moglo biti negdje ’49. Ili 50. Godine.Moja su braća tad otišla u Zagreb.Prije nego što je došla u nas bila je u obitelji pok. Šimuna Buntića i vrlo kratko u obitelji Zadro.Nije ona živjela životom tipične kućne pomoćnice. Nije znala ni kuhati ni peglati. Otišla bi u kupovinu, pomela kuću kad bi joj se reklo. Uglavnom je bila tu kad je trebalo. Kasnije kad smo pravili novu kuću, dobila je svoju sobu i išla s nama.
Kad sam bio mali trudila se ugoditi mi na svaki način. Tako bi mi u kotuli koju je nosila donijela tek izležene piliće.Tad smo svi držali kokoši i drugu živinu u dvorištima. To je slika koju nosim u živom sjećanju.Još jedna vrlo živa slika je način na koji je u rukama nosila Vesnu. Mogli ste djecu s njom ostaviti na terasi bez ograde i biti sigurni da im se ništa neće dogoditi. Takva je bila naša Gluva, završio je svoje pripovijedanje puno emocija g. Banožić.
(bk)