Šverceri

Bio je to težak i nadasve opasan posao. Nije svatko mogao postati švercerom. Tražili su se mladi, plećati i izdržljivi momci koji su na leđima nosili od 20 do 25 kg duhana i bili u stanju umaći žandaru ili filancu, (financ-financijska policija) koji su ih proganjali bez ikakvog tereta na leđima, ali najčešće bezuspješno. Na tom teškom i neizvjesnom putu bilo je pouzdanih suradnika, ali i onih koji su podmuklo kovali izdaju.

Duhan se nosio na leđima i pješke noću po bespuću, jer bi po danu bili laka lovina. Od strane žandarskih ili policijskih snaga bile bi organizirane “čeke”  koje bi vješto izbjegavali u suradnji s ljudima od povjerenja. Dakako, bilo je i izdaja pa se završavalo u zatvoru ili bi bivali nemilosrdno ubijani, jer žandari i filanci nisu zbog ubojstva švercera pred zakonom odgovarali. To nam potvrđuju ubojstva Kvesića iz Rasna i  trojice braće Lozića iz Brotnja, koje su žandari bešćutno smaknuli na Rosuljama (južna padina Čvrsnice).

Važnu ulogu u švercerskom lancu imali su ljudi koji su križali duhan, jer je od njihova umijeća ovisio izgled i kvalitet škije.  Naime, to je vrlo stručan posao i nije ga svatko znao kvalitetno obaviti. Križanje duhana je po državu također bio neoprostiv grijeh. Iz tih razloga duhan bi se u potaji križao, daleko od kuće, po Crnopodima, Ćavarovoj ogradi, Brini, Kalatama i drugdje jer je oduvijek bilo onih koji bi vlastodršcima iznajmljivali i oči i uši.
Među križačima duhana osobito su se isticali: Ivan i Jure Grbešić-Nikolić, Marko Grbešić-Blažotić i Jozo Galić-Bagarić koji je radio za Jozu Spajića-Cvitanovića.

Od stare švercerske garde najviše se ističu: Mate Grbešić – Tubo i Jozo Spajić – Cvitanović, jer su obojica uz nošenje duhana imali i svoje momke-kirijaše (nosače duhana), Tubo je imao i desetak takvih momaka- skoro malo poduzeće. Njima uz bok možemo pridodati: Matu Perko, Peru i Pavu Cigića-Jurkušina, Anđelka Cigića-Bećarevića, Božu i Fabijana Grbešića-Gejića i druge.

Kako je već rečeno, nošenje duhana bio je jako rizičan posao, jer se po hvatanju uz globu,  završavalo i u zatvoru do godinu dana. Ako bi se prošlo bez bliskih susreta s “državom”, bila bi to sjajna  financijska zakrpa od koje bi se mogla kupiti sva blaga ovoga svijeta (bijeloga brašna, kave, šećera, soli, petroleja ili pak prisvlak). To je bio jedini način na koji se u to vrijeme moglo doći do zarade.
U tom davnom  vremenu s duhanom se pješačilo po bosanskim bespućima do Lašvanske doline, Žepča, Dervente ili čak Donjih Koliba, jer tjerao ih je nagon za opstankom njih i njihovih obitelji.

Ubrzo nakon II. svjetskog rata, stari i umorni šverceri svoje ruksake predadoše mlađem naraštaju, tek stasalih mladića željnih dokazivanja ali i jedinog načina zarade.
Među mlađe švercerske stjegonoše spadaju: Blago Grbešić-Gejić, Franjo Grbešić-Pucin, Jure Vuletić, Pero Perko, Stipan Grbešić-Ravić, Bože Grbešić-Baćković…

Duhan, to hercegovačko žuto zlato tražilo je puno žuljavih ruku i znoja skoro kroz čitavu godinu, a korist je bila mršava. Duhanske otkupne stanice imenovale su monopolce (državni činovnici koji su brojali koliko je zasađeno struka duhana i na sadnici broj listova) koji bi određivali koliko se kilograma duhana treba predati na jesen u duhansku stanicu. Ako bi količina duhana bila manja od monopolčeva predračuna, plaćala bi se globa a nositelj duhanske dozvole  bio osumnjičen za šverc, dakle protuzakonitu rabotu, koju je trebalo drastično sankcionirati. Obitelj koja nije imala švercera u kući živjela je “Od vage do vage.” Zato su se ljudi na različite načine dovijali da bude “vuk sit i koza cijela”.

U korak s modernizacijom života išao je i švercerski posao, pa su duhan umjesto momačkih  leđa  nosili konji, a kasnije i automobili.
Snažnom milicijskom represijom švercerska glava  postajala je sve jeftinija, pa su ljudi tražili druge mogućnosti osiguravanja kruha svagdašnjeg. Otvaranjem mogućnosti zapošljavanja u rudniku, a nešto kasnije zbog ilegalnog bježanja preko granice u slobodni svijet, bitno se smanjuje interes  za šverc duhanom. U drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do snažnog odljeva mladog i radno-sposobnog stanovništva u europske zemlje, ali ovaj put ne ilegalno, već s putovnicom, tako da u selu nije bilo muška, koje bi moglo  pridržati krme kad se škopi, a i “klasični”švercerski posao je u cijelosti zamro. Jedino su se britvičani kao šverceri uspjeli održati do kasnih sedamdesetih. Oni su zahvaljujući automobilskom švrecu u to vrijeme, prodavali duhan po Romaniji.

U međuvremenu su mnogi, ne samo dobrkovski đaci i studenti po Mostaru,Sarajevu, Splitu ili Zagrebu, zahvaljujući duhanskoj potpori završili škole i postali  ugledni ljudi u sredinama u kojima i danas žive i rade.
I danas je u svijesti našega naroda, švercer duhanom simbol borbe i otpora malog i obespravljenog hrvatskog čovjeka pred svemoćnom  maćehom državom.