Dan je nekako bio težak, siv, donekle i strašan dok sam prolazio kamenim spomenicima, zaboravljenim za oko običnog promatrača, iako su ostavština prošlosti moga roda.
Prekrstio sam se lagana, naglasivši svaki pokret i dopustivši da se Otac, Sin i Duh Sveti zadrže kako u mojim pokretima, tako i u riječima.
Okrenuo sam se niz kamene stepenice i nakon par koraka skrenuo niz druge kamene stepenice i sišao duboko u zemlju, u mrak.
Poput poznata detektiva gledam oko sebe i pokušavam upiti prostor i svaki kutak primijetiti, ali odustajem, jer dnevno svijetlo nestaje nakon prvih par koraka i tama preuzima svoj dio.
Sjedam na neki kamen i u tami zatvaram oči s molitvom na usnama i mislima negdje daleko.
Otvorivši svoje oči vidim da oko mene gore improvizirane baklje i više fratara je na koljenima i mole. Neki sa strahom u očima zbog zvijeri koja im se približava, dok drugi sa odlučnošću i snagom vjere u Gospodina, s velikim dostojanstvom kleče i predaju svoje molitve Nebeskome Ocu.
Rado bih nešto učinio, ali ne mogu, sad sam samo promatrač.
Na te moje misli, novi val fratara ulazi i kako ulaze tako se zemlja počinje tresti od koračnice koja nadolazi, ali ta koračnica nije od ovoga svijeta, već je koračnica koja dolazi iz najdubljih dijelova pakla, jer veliko je veselje na prolomu, fratri će pasti i pogaziti svoje riječi, svetinja će nestati, tama će trijumfirati.
Zadnji fratri ulaze i neki padaju na koljena od vjere, drugi od očaja , treći od straha.
Za njima idu oni koje Zvijer tjera i goni ka gnusnom činu grijeha, okovanog strašnom snagom bijesa.
Zaustavljaju se koraci i sve staje. Tišina teška poput ogromnog pokrivača pada na mali prostor i sve se zaustavlja. Jedan od vojnika vadi križ, baca ga na tlo i čuje se glas:˝Odrecite ga se, pljunite ga, pogazite ga!˝ Glas koji je zapovijed, je zapovijed koja u sebi nosi ono davno:˝Razapnite ga!˝
Gledam preplašena lica, lica puna očaja i tuge, lica puna nevjerice koja ih ostavlja bez teksta.
Ponovno se isti glas javlja i ponavlja naredbe, ali nitko ništa ne progovara. Glas dalje nastavlja i sada upozorava:˝Odrecite ga se ili će te umrijeti!˝
Odjednom svi. Preplašeni, hrabri, odvažni, oni u očaju, oni u tuzi, svi se spuštaju na koljena i tonu u molitvu i vidim kako Sila Duha Svetoga silazi i svojom posebnom nježnošću tješi njihova srca i čuju novi glas u svom srcu:˝Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ˝Nije sluga veći od svoga gospodara.˝ Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati.˝( Iv. 15, 18-21.)
Njihove ruke se jače stisnuše i skupiše dok osjetiše taj mir u svojim srcima i Duh Sveti ih blagoslovi, a Glas zapovijedi da ih se kazni i da se tragovi izbrišu, da se njihov čin zaboravi.
Kao janjad na klanje ih dovedoše da ispune zapovijedi svojih tlačitelja i robovlasnika njihovih duša, da bi opravdali svoje povjerenje pred očima neznatnih.
Koračnica pakla, odavno je već navijala i veselila se smrti nedužnih, jer su svojim paklenim očima vidjeti da će pasti.
U trenutku kad su pomislili da će fratri pasti, Sila Očeva spusti se na njih i Otac im uz svoga Sina i Duha Svetoga podari haljine svetosti,a njihove duše pogledaše svoga Boga pune ljubavi. Tada strašan bijes obuze sile zla i glasovi poput munja prostrijeliše umove i duše robova, da što prije završe živote sad već svetaca. Robovi ni trenutak ne pričekaše, jer glasovi robovlasnika bijahu preteški i krv janjadi proli se po zemlji koju Gospodin blagoslovi i posebna svijetlost Sina zasvijetli mjesto i Svijetlost svijeta razbi tamu.
Hladan zrak predivne sestrice bure, prohuja kroz podzemni bunker i probudih se u tami u kojoj se Svijetlo svijeta spustilo i posvetilo ovu zemlju. S puno većim poštovanjem izađoh na dnevno svijetlo i ponovno osjetih predivan i mio zagrljaj predivne i hladne bure i u srce se zahvalih Bogu što su živjeli i postojali, što su svoj život za nas dali, tako da bi danas mogli to duhovno nasljeđe u svojim srcima nositi i preko toga temelje svoje budućnosti graditi.Kristijan Kraljević
Prekrstio sam se lagana, naglasivši svaki pokret i dopustivši da se Otac, Sin i Duh Sveti zadrže kako u mojim pokretima, tako i u riječima.
Okrenuo sam se niz kamene stepenice i nakon par koraka skrenuo niz druge kamene stepenice i sišao duboko u zemlju, u mrak.
Poput poznata detektiva gledam oko sebe i pokušavam upiti prostor i svaki kutak primijetiti, ali odustajem, jer dnevno svijetlo nestaje nakon prvih par koraka i tama preuzima svoj dio.
Sjedam na neki kamen i u tami zatvaram oči s molitvom na usnama i mislima negdje daleko.
Otvorivši svoje oči vidim da oko mene gore improvizirane baklje i više fratara je na koljenima i mole. Neki sa strahom u očima zbog zvijeri koja im se približava, dok drugi sa odlučnošću i snagom vjere u Gospodina, s velikim dostojanstvom kleče i predaju svoje molitve Nebeskome Ocu.
Rado bih nešto učinio, ali ne mogu, sad sam samo promatrač.
Na te moje misli, novi val fratara ulazi i kako ulaze tako se zemlja počinje tresti od koračnice koja nadolazi, ali ta koračnica nije od ovoga svijeta, već je koračnica koja dolazi iz najdubljih dijelova pakla, jer veliko je veselje na prolomu, fratri će pasti i pogaziti svoje riječi, svetinja će nestati, tama će trijumfirati.
Zadnji fratri ulaze i neki padaju na koljena od vjere, drugi od očaja , treći od straha.Za njima idu oni koje Zvijer tjera i goni ka gnusnom činu grijeha, okovanog strašnom snagom bijesa.
Zaustavljaju se koraci i sve staje. Tišina teška poput ogromnog pokrivača pada na mali prostor i sve se zaustavlja. Jedan od vojnika vadi križ, baca ga na tlo i čuje se glas:˝Odrecite ga se, pljunite ga, pogazite ga!˝ Glas koji je zapovijed, je zapovijed koja u sebi nosi ono davno:˝Razapnite ga!˝
Gledam preplašena lica, lica puna očaja i tuge, lica puna nevjerice koja ih ostavlja bez teksta.
Ponovno se isti glas javlja i ponavlja naredbe, ali nitko ništa ne progovara. Glas dalje nastavlja i sada upozorava:˝Odrecite ga se ili će te umrijeti!˝
Odjednom svi. Preplašeni, hrabri, odvažni, oni u očaju, oni u tuzi, svi se spuštaju na koljena i tonu u molitvu i vidim kako Sila Duha Svetoga silazi i svojom posebnom nježnošću tješi njihova srca i čuju novi glas u svom srcu:˝Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ˝Nije sluga veći od svoga gospodara.˝ Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati.˝( Iv. 15, 18-21.)
Njihove ruke se jače stisnuše i skupiše dok osjetiše taj mir u svojim srcima i Duh Sveti ih blagoslovi, a Glas zapovijedi da ih se kazni i da se tragovi izbrišu, da se njihov čin zaboravi.
Kao janjad na klanje ih dovedoše da ispune zapovijedi svojih tlačitelja i robovlasnika njihovih duša, da bi opravdali svoje povjerenje pred očima neznatnih.
Koračnica pakla, odavno je već navijala i veselila se smrti nedužnih, jer su svojim paklenim očima vidjeti da će pasti.
U trenutku kad su pomislili da će fratri pasti, Sila Očeva spusti se na njih i Otac im uz svoga Sina i Duha Svetoga podari haljine svetosti,a njihove duše pogledaše svoga Boga pune ljubavi. Tada strašan bijes obuze sile zla i glasovi poput munja prostrijeliše umove i duše robova, da što prije završe živote sad već svetaca. Robovi ni trenutak ne pričekaše, jer glasovi robovlasnika bijahu preteški i krv janjadi proli se po zemlji koju Gospodin blagoslovi i posebna svijetlost Sina zasvijetli mjesto i Svijetlost svijeta razbi tamu.
Hladan zrak predivne sestrice bure, prohuja kroz podzemni bunker i probudih se u tami u kojoj se Svijetlo svijeta spustilo i posvetilo ovu zemlju. S puno većim poštovanjem izađoh na dnevno svijetlo i ponovno osjetih predivan i mio zagrljaj predivne i hladne bure i u srce se zahvalih Bogu što su živjeli i postojali, što su svoj život za nas dali, tako da bi danas mogli to duhovno nasljeđe u svojim srcima nositi i preko toga temelje svoje budućnosti graditi.Kristijan Kraljević
Mnogi mladi ljudi upisuju fakultete gotovo nasumice, ne razmišljajući da će jednoga dana morati raditi taj posao i da za to treba imati dovoljno ljubavi i vremena, jer će mu osiguravati ne samo egzistenciju, nego i preokupacija ostatak života. Negdašnji gimnazijalac Kristijan Kraljević (1987.g.), a sada kolega s kojim isti stol dijelim, nije imao takovih dilema. Što radi, odaju ga geste, njegov izgled i izraz lica. Kristijan, kao intelektualac, ne ostvaruje se samo u prenošenju znanja gimnazijalcima iz psihologije, nego i rezbarijama u drvu, skupljanju zaboravljenih riječi i izraza iz Hercegovine, boravkom u prirodi i planinarenju, pisanjem priča… Tko je sve „kriv“ za toliku kreativnost i vještine, pitam ga? Geni, ćaćini, ali više materini, a sve je pokupila od svog oca, odgovori Kristijan.
Što su mu preokupacije, o čemu razmišlja i kako piše, prosudite sami.