Svakoga utorka u 20 sati i 30 minuta radio postaja Mir Međugorje emitira emisiju „Molimo zajedno radosna srca.“ Moderator (svećenik) tijekom emisije prima molitvene preporuke za potrebite, pristigle putem telefona. Jedan od njih isticao se svojom jednostavnošću i erudicijom, te mi zapeo za uho. Zahvaljujući fra Karlu, došao sam do tog čovjeka duboke vjere. Govori, kako je ranije u sve obilato sumnjao, a danas s radošću obavlja i intenzivno proživljava Pobožnost devet prvih petaka. Odrastao je u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji u kojoj nije propuštana zajednička večernja molitva, post u određene dane, misno slavlje nedjeljom i zapovjednim svetkovinama i blagdanima.
Rodio se kao peto dijete u težačkoj obitelji s jedanaestero djece. Dočekan je s osobitom radošću, jer postao je prvi sin u obitelji. Sve do krštenja nosio je ime Ivan. Kada su ga žene odnijele na krštenje, zamolile su velečasnog da mu dadne svoje ime. I bi tako. Danas im je zahvalan, kaže Anđelko. Zašto? Njegov imenjak i krstitelj, fra Anđelko Nuić, svojim životom i mučeničkom smrću, ostavio je trajni pečat odanosti vjeri i domovini. Ovozemaljski hod fra Anđelko je završio na križnom putu u svibnju 1945.g. negdje u Sloveniji. Anđelko je odràstao i radio sve poslove koji su bili primjereni njegovoj životnoj dobi. Nakon odsluženja vojnog roka i ženidbe, odseljava s obitelji u Slavoniju. Mali posjed u plodnoj slavonskoj zemlji, nije mogao osigurati egzistenciju za šesteročlanu obitelj, pa Anđelko kreće put Njemačke, kušati gastarbeiterski kruh. Skrbeći za obitelj, rastao je u krepostima i poniznosti, iznad svega ljubeći Boga.
‘Prvi put sam sudjelovao u misnom slavlju u svojoj 26 godini života, kad sam zapravo, čuo misu na hrvatskom jeziku, odnosno, razumio molitvu: „Molimo te Gospodine, da nas pričesnike tijela i Krvi Kristove sabereš u jedno“. A samo svećenik se pričestio. Ja sam se tada pitao: Duše Sveti, koga ćeš ti sada sabrati u jedno, jer se samo jedan pričestio, a nas je toliko tobože u misnom slavlju?!
U toj svetoj misi donio sam odluku, ići prema potrebi na svetu ispovijed i u svakoj svetoj misi pričestiti se, to jest primiti Kristovo tijelo.
Dakako,zbog toga sam bio izvrgnut podsmijehu i izrugivanju, ali me to nije smetalo. To je bilo 1965. godine.’ (Za one koji ne znaju što se dogodilo 1965. g. kratko ću objasniti. Te godine je završen II. vatikanski sabor koji je uveo u liturgiju materinski jezik i mnogo toga drugoga. Prije toga Koncila svećenik je dok je slavio svetu misu bio okrenut od naroda, tako da narod nije vidio što je on činio. Sabor ili Koncil otvorio je tadašnji papa Ivan XXIII., zvani Ivan Dobri 11. listopada 1962. godine, prije, točno 52 godine). I vraćam se opet svjedočenju ovoga hrabrog kršćanina. ‘I 1970. otišao sam u Njemačku s čvrstom odlukom da me ništa neće promijeniti. U svoje slobodno vrijeme molio sam krunicu. Jednoga dana moj radni kolega reče mi, da će potražiti neku ženu s kojom je ugovorio rendezvous – sastanak. Ja sam ostao u stanu i molio krunicu. On se nekako brzo vratio, što me je iznenadilo. Obično takve pustolovine traju nešto dulje. Bio je zbunjen i rastrešen. Očito je, da je imao nekakvih problema pri tom sumnjivom muško ženskom susretu. Išao je i drugi put i doživio isto. Vratio se još gori. Ponovio je i treći dan i bilo je isto i treći dan, a on još zbunjeniji i tužniji. Tada sam u sebi nekako razmišljao, kao da mi je sami Duh Sveti rekao: Može on ići koliko hoće, uvijek će mu se isto dogoditi, jer ti moliš krunicu.
To sam mu onda i rekao. Bila je njegova reakcija: Nikada više ne moj za mene moliti. Otišao je i više nikada za njega nisam ništa čuo.
Poslije toga imao sam velike kušnje. Išao sam, hodio sam, naprijed, međutim nogu sam porezao odostraga. Tetivu sam porezao na lijevoj nozi. Ne znam kako bih to opisao, ali ja sam završio u bolnici i ostao 15 dana. Poslije ležanja u bolnici, bio sam na bolovanju kod kuće dva mjeseca. Kada sam se vraćao u Njemačku ponio sam Bibliju i u njoj sam imao snagu za sve ono što će me poslije snaći.
Radio sam mjesec dana i više nisam mogao. Otišao sam kod liječnika koji me je pregledao ali i ustvrdio: ti si teško bolestan i moraš hitno u bolnicu. Molio sam ga da idem kući i da ću kod kuće, u domovini, u bolnicu. Rekao je da nema prijevoznoga sredstva koje bi on potpisao da me odveze, jer: „Ti ćeš na putu umrijeti.“ Okrenuo sam se od liječnika i zavapio Bogu: Bože, ja za sebe nisam ništa znao, nisam ti pravio molbu da se rodim, a sada neću plakati ako baš moram umrijeti. Ostavi me još dva dana da pozovem svećenika da se ispovjedim, primim bolesničko pomazanje i svetu popudbinu (pričest, a ti onda radi što hoćeš. Imam suprugu i četvero maloljetne djece, ja ih predajem u tvoje ruke. Ti se brini o njima, kako znaš i umiješ.
Primili su me u bolnicu, još jednom dobro pregledali i izvagali moju tjelesnu težinu. Na tjelesnoj težini dobio sam svaki dan 25 deka, dok nisam povratio 12 izgubljenih kilograma. Iz te bolnice premješten sam u jedan sanatorij , gdje sam našao drukčiji kućni red. Tamo se nije samo ležalo nego je bilo i vrijeme šetnje, kad se to moralo činiti. Znalo se tko s kim ide. Ako su izišle žene prve, čekale su svoje partnere ili obratno. Ja sam želio biti sam i moliti krunicu. Zato sam išao uvijek prvi ili sam ostao zadnji. Jednoj dami sam, očito, jako puno smetao. Često je dolazila k meni i pitala me, gdje mi je prijateljica, zašto sam uvijek sam i slično. Ja sam odgovarao, kako sam sàm, ta vidiš koliko nas ima. Jednu večer me je pozvala da tu noć provedem s njome. Odgovorio sam joj: Ti si za me laka roba i odbio je. Teško je to opisati, kako je to izgledalo. Ona je bila bogatašica pa je čak imala dopuštenje od liječnika dovoditi k sebi koga želi i hoće. To se pročulo i među medicinskim osobljem.
Ja sam postao neka druga osoba, a ona je nestala.
Poslije toga riješili su mi se i financijski problemi, dakako, u moju korist. Bio sam stalna tema i liječnicima. Čudili su se. Ne tražim da idem kući, ne idem s nikakvom ženom, pa su mi 10 dana ranije najavili otpust iz bolnice.
Pozvao sam svećenika i u dnevnom boravku sjedeći, ispovjedio se, da ne budem poput onih devet gubavaca koji su ozdravili, a nisu zahvalili na daru zdravlja. I onda se Gospodin vraća kući. Od male Gospe 1971. redovno se mjesečno ispovijedam i u svetoj misi pričestim. Više sam to puta posvjedočio i na molitvenim susretima.
Imao sam otvoreno srce za Božji zov. Poslije jedne mise nešto mi nije dalo da odem kući. Morao sam otići u posjet jednom bolesniku koji je bio otpušten iz bolnice da kod kuće umre. Poznavao sam toga čovjeka. Bio je sekretar komunističke partije u poduzeću u kojem sam ja radio. Došao sam k njemu, tiho je govorio, ipak se dalo razumjeti što je htio reći. Ništa nisam okolišao, odmah sam mu rekao, da je Bogu sve moguće, pa i mrtve uskrsnuti, ali ako se mora umrijeti, tu nema lijeka. Savjetujem ti, pozovi svećenika i ispovjedi se i onda neka se vrši Božja volja. Rekao mije: „Hoću, kad mi ti to kažeš.“ Zašto, kad mu ja kažem, nije mi bilo jasno. Pozvao sam svećenika i odmah je došao. Bio je vjenčan samo na općini, živio je u građanskom braku. Ispovjedio ga je, podijelio mu sakrament bolesničkog pomazanja, pričestio i odmah i vjenčao. I sutra je došao svećenik i pričestio ga. Poslije te pričesti, odmah je umro.
Imam još jedan sličan primjer. Jedan mi je čovjek znao reći, tko sam ja. Ja na to nisam uopće reagirao. Taj čovjek je doživio moždani udar i bio je odvezen u bolnicu. Lijeva strana bila mu je oduzeta, a desna i ruka i noga bile su pokretne. Nije mogao govoriti, ali je mogao razumjeti. U bolnici su mu htjeli pozvati svećenika, ali on je pokazao rukom da ga ne želi. Htio sam otići u bolnicu, jer me mučilo ono, što je rekao da zna tko sam ja, ali njega su dovezli kući. Otišao sam u kuću posjetiti ga. Uz njegov krevet bila je njegova supruga i još jedna susjeda. Zamolio sam žene da malo ušute jer ja imam nešto pitati bolesnika. Rekao sam mu: Ti si meni više puta rekao, da znaš tko sam. Ja mislim da si ti nešto dobro mislio. I pokazao mi je rukom, da je upravo tako. I sada sam mu postavio pitanje: Mogu li ti nešto reći? I opet je dao rukom znak, da, reci. I nastavio sam: Majka te rodila, krstila te, vodila na vjeronauk, na ispovijed, prvu pričest, svetu krizmu i sve što je mogla, za te je učinila, a sada nemoj gledati mene nego svoju majku koja ti kaže: Sine, ispovjedi se! Istog trena dao mi je znak rukom da se slaže i otišao sam odmah po svećenika. Svećenik ga je ispovjedio, pouljao i pričestio. Posljednja mu je ispovijed bila za vjenčanje, a već su bili prevalili 50 g. braka. Služeći se štakom hoda i govori tako da se može razumjeti. Kada svećenik ide o Božiću i Uskrsu posjetiti bolesnike, on sam iziđe na kapiju i čeka svećenika da bi se ispovjedio.
Ovo je bila jedna duhovna pomoć, a sada ću spomenuti jednu materijalnu pomoć.
Bio je pogreb oca, a troje maloljetne djece plakalo je za njim. Poginuo je u prometnoj nezgodi. Nije radio ni u kakvom poduzeću osim na svojoj zemlji koje i nije bilo puno. Bila je to sedmeročlana obitelj. Djeca su kroz plač dozivala: „Tata, moj, komu nas ostavi.“ Ne znam kako to drugi nisu čuli, ali ja te riječi nisam mogao izbrisati iz srca. Napisao sam pismo za GK pod naslovom MOJ TATA KOMU ME OSTAVI i dao župniku da potpiše. Pismo je i objavljeno. Počeli su stizati novci tako da smo sagradili kuću od preko sto kvadrata. Toliko o tome.
Mene zapravo, kušnje nisu napuštale. Tri puta sam bio u bolnici. Dijagnoza je bila: rak bubrega. Onaj liječnik, koji mi je dijagnosticirao rak umro je od raka prostate, a ja sam još uvijek živ.
Jednoga puta su mi dali lijekove i došlo je do alergije. Tada su me spašavali, dali su mi sve što je bilo moguće, ali ništa nije pomagalo. Onda su me gurnuli ustranu u ambulanti, da bi oni mogli dalje raditi s drugim pacijentima, a meni su ostavili jednu liječnicu koja je pazila na mene. Pratila je otkucaje moga srca, moje disanje. Odjednom je izvadila slušalice iz ušiju i rekla mi: „Ja vam moram reći istinu, vi ćete sada umrijeti. Znam da vas je strah.“ Rekao sam nije me strah, tu je liječnik, ali tu je i svećenik. Naime, došao je svećenik s prelomljenim prstom u ambulantu da mu ga previju i tako se našao na hitnoj.
1965. obavio sam pobožnost devet prvih petaka, čitao onih 12 obećanja. Sve sam prihvatio osim onog 12. velikog obećanja da neće umrijeti bez sakramenta pomirenja onaj tko obavi pobožnost devet prvih petaka. To nisam nikada nikomu rekao, ali sam u sebi mislio, tko je to provjerio. Eto, ja sam provjerio, pa i drugima to mogu savjetovati.’ Bilo je to svjedočenje čovjeka, koji je želio susresti fra Karla. Bolje reći, htio ga je susresti i iznijeti mu iskustvo vjere, iako ga nikada prije nije vidio, osim na radiju slušao.
Komentar *