Svjedok vremena

Krajem četrdesetih Ugostiteljsko poduzeće Primorje iz Širokog Brijega otvorilo je u selu prvu poslijeratnu gostionicu (mejana). Najčešći gosti bili su rudari i domaći ljudi. Na predah su svraćali prolaznici iz Širokog za Britvicu, Izbično i Rakitno. 
 Prvi zaposlenik bio je Ivan Ćavar – Ćavarac, iako nevješt ugostiteljskom poslu,  goste nije ostavljao žednima. Ubrzo se Ivanu ukazala prilika za bolju zaradu pa je s drugim susjedima krenuo put zeničke Željezare.
Na upražnjeno radno mjesto zaposlena je Vinka Ćorić (1933.g.) zahvaljujući stricu i suvlasniku objekta Juri Ćoriću.
U sumrak  bi se gostionica zatvarala jer je na snazi bio policijski sat. Uz jaku propagandu komunističke vlasti surovo su se obračunavale s ostatcima križarskih skupina.
 Utrženi novac  nosila  je jedanput  tjedno na  blagajnu Karlu Šušku (Slišković) u Široki Brijeg.
U međuvremenu je  zahvaljujući Janji Ravića čuvala novac na skrovitom mjestu.
Vinka bi nakon napornog cjelodnevnog rada  odlazila na zasluženi  počinak.
Jedne hladne zimske noći odlučila je  ne ići na kat već prespavati uz toplu peć u mejani s malom Brankom.
U gluho doba noći prenu je oda sna snažno lupanje.  Provalnik je razvalio ulazna vrata da se domogne  dnevnog  pazara ili  pića. U mraku iza šanka nazirala se krupna muška silueta.   Prestrašena,  izjurila je van i zatvorila vrata. Provalnik se pokušavao izvući, međutim Vinka je nadljudskom snagom odolijevala. Galamu je očula Janja i na Vinkino zapomaganje sjurila se niz drvene stepenice s  pitanjem: „ Di mi je Branka.“ Kad je Vinkina snaga popustila provalnik je uhvatio priliku i nestao u mrkloj noći.
Prestravljena događajem nije mogla više zaspati. Ranom zorom krenula je put Širokog  prijaviti slučaj  nadređenima u poduzeću. Putem su joj se po glavi rojile svakojake misli. Je li netko tražio samo novac ili je provala namještena da ju se optuži za kolaboraciju s „narodnim neprijateljem.“  Možda je škripar tražio samo koru kruha.  Puno je pitanja bilo bez odgovora. Sudbina sestre Mande (1926.g.) grčila joj je želudac. „U sumrak se manja grupica škripara (rođak Vinko Pavković i družina) spuštala prema Beljinim kućama.  Očito ih je primjetilo doušničko oko i sutradan prijavilo  UDBI.Uskoro je stigla tajna milicija i Mandu svezanu odvela u Ćelovinu. Priznanje su pokušavali iznuditi s puno soli i malo vode. Unatoč  torturi za  istražnog  postupka inkriminaciju nije priznala. Svejedno joj je sud odredio jednogodišnju kaznu strogog zatvora. Robijajući u nehumanim uvjetima obolila je od tišike (TBC). Da bi joj ublažila patnju, majka joj je dolazila u posjetu, kad su god zatvorske vlasti to dopustile. Po izlasku iz zatvora (1948.g.)  iznemogla i bolesna legla je na samrtnu postelju.  Na koncu je prokazivaču proradila savjest. Tri dana prije Mandine smrti zatražen je oprost.“  U tom trenutku pred njom se otvoriše vrata hotela. „Otkud ti  Vinka ranije?“ Upita  šef.
U dahu mu je ispričala sinošnji događaj. On joj preporuči nek priču ponovi u miliciji. Prije nego je uspjela bilo što izustiti strpali su je u podrum. Kad se okrenula oko sebe ugledala je u kutu jednu ženu. Uhvatili je s kilom duhana i zatvorili je.  “Jadna, mislila je donit nešto dici za pojist.” Istog je dana u pratnji milicije dovedena je  u Dobrkoviće  na rekonstrukciju događaja. Nakon što je ponovila iskaz  iz prethodnog saslušanja i Janjinu potvrdu o istinitosti događaja sumnje su raspršene i pritisak na Vinku je popustio.  Unatoč svemu prenoćila je dvije noći u zatvorskom podrumu s osumnjičenom ženom s Privalja.
Po okončanju postupka otkolonjene su sve sumnje o njenoj umješanosti u prethodni događaj. Odlučila je više  ne vraćati se na posao u Dobrkoviće.  Rad je nastavila u hotelskoj kuhinji kao pomoćni radnik sve do 1955.godine. Mladenačka znatiželja  odvela ju je do predionice  pamuka u Vrapčićima. Tu je upoznala životnog suputnika Andriju Bulića iz Čitluka.  Nakon vjenčanja 1960.g. preseljavaju u Zagreb. Uz radničku plaću i podstanarstvo  jedva uspijevaju  preživljavati,  pa se nakon dvoipolgodišnjeg boravka u Zagrebu odlučuju na odlazak u Njemčku. Novi životni prostor pronašli su u Frankfurtu. U skladnom braku  rodile su im se Sanja i Snježana. Kad je došlo vrijeme stekli su dva zeta i šestero unučadi. Vinka je od 2013.g. udovica. Ova krepka i bistra starica dio godine živi u Frankfurtu a ljeto provodi u obiteljskoj kući  na Jadranskoj obali.

3 misli o “Svjedok vremena

  1. Ime * Odgovori

    Život piše povijest .A naša strina Vinka je jedan dio naše povijesti . I naš ponos , divna žena ,majka , baka i naša strina .

  2. Ime * Odgovori

    Kuma Vinka svjedok vremena i zivotni borac!Zena za sva vremena.Nama mladima uzor,uvjek nasmijana i spremna pomoci! Pozdrav kuma Ljilja

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.