Danas nam je Mila Grbešić (1921) – Antina kazala kako se ona iz radoznalosti kao djevojčica, uputila u tajne tkanja. Prve korake ovoga zahtjevnoga posla (zanimanja) učila je od majke Marije, pomažući joj stavljati osnovu na tkalački stan. Već kao dvadesetogodišnjakinja (stasala cura) u poslu se sasvim osamostalila, tkajući vrlo zahtjevne proizvode koje su onodobne udadbenice brižljivo stavljale u svoje „ruvo“. Svašta se tkalo, kaže Mila, od gunja, ruta, serđada, (sjedalica) ćenara, ćilima do čobanskih torbi, kobanica i terluka. Mila je sve to izrađivala na gotovo umjetnički način, udovoljavajući svim, a ponekad i nemogućim zahtjevima svojih „stalnih „ mušterija.
Ti su zahtjevi navirali iz želje za isticanjem i dokazivanjem kod pojedinih naručiteljica, kako bi njihove „bale“ (komore) izazivale što više uzdaha kod cùra koje su čekale na svoju priliku. Zašto ovo naglašavamo? Iz jednostavnoga razloga što tadašnja mladež, a osobito udadbenice, nisu imale drugoga načina doći do ovakve posteljine ili odjevnih predmeta. To je bila jedina prilika.
U Milinoj kući smo pronašli popriličan broj njezinih uradaka, koji su nekada bili u dnevnoj uporabi a vama ih danas stavljamo na raspolaganje.
Danas, pritisnuta bremenom godina i krhkim zdravljem, sa svojim nećakom Antom provodi staračke dane.
