Tko će prispodobiti ljubav što je?

Tko će prispodobiti ljubav što je? Kojom riječi otkriti je? Tolika poteškoća obuzme naš um da se osjećamo bespomoćni u svom naprezanju prodiranja u ljubav. Ni materinji jezik nije dostatan za ovaj poduhvat. Možda bi čak posegnuli za rječnikom stranih riječi, jer nam je nekada ljubav toliko strana. Dijete govori, čini, djeluje i ponajviše ljubi iskreno! Mi odrasli ljubav kao da uvijek iznova upoznajemo. Božju ljubav, ljubav naših bližnjih, pa i svoju vlastitu sposobnost primanja i davanja ljubavi! Ovi protekli dani dali su nam iznimnu lekciju ljubavi! Ljubav koja je spremna umrijeti, ali još više živjeti! Brat i sestra ne žive više ovozemaljskim životom. Antonio i Ivana žive u Bogu. Danas smo ih molitvom, zajedništvom, suzom ispratili s ovoga svijeta. Prikazali svetu misu i molili Pomozite sveci Božji, ususret iziđite anđeli Gospodnji! Primite duše njihove! Ponesite ih pred lice Svevišnjega! Bili smo u zajedništvu s njihovim najmilijima. Suze pustili suosjećajući i gledajući roditelje, braću i sestre, ženu, te posebno Ivaninu djecu Filipa, Miu, Niku i Lovru. Moje molitve i misli su i s njihovim ocem Ivicom koji je još u bolnici. Njihova ljubav se nastanila u djeci. Filipu plemenitom dječaku, pobožnom ministrantu, odličnom i nagrađivanom učeniku. Miji ovogodišnjoj prvopričesnici. Veseloj i razdraganoj djevojčici koja je izrazito marljiva i odgovorna, susretljiva i razgovorljiva. Niki ozbiljnoj i pomalo rezerviranoj djevojčici, što je razumljivo, jer tek otkriva svijet oko sebe, stekla nove prijatelje kroz prvi razred osnovne škole, već sada nekako karakterno nalikuje bratu Filipu. Lovri sretnom dječaku, osmijeh je dio njegova lica, čini ga prepoznatljivim, no bezbrižno djetinjstvo pred polazak u prvi razred prekinuto je gubitkom majke. Tko će prispodobiti ljubav što je, ako ne sama ljubav na djelu! Riječ je nije otkrila nego djelo i herojski čin! Ljubav koja je Boga učinila živim. Isus nas uči da ljubimo bližnje kao sebe, kao što nas je On ljubio. I govor o ljubavi pred svoju vlastitu smrt čini snažnim ovim upečatljivim riječima: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15, 9-17) Majka Ivana dala je život za najmilije, ljubav svoga života, Ivicu muža svoga, suputnika i prijatelja svoga i našega. Ljubav koja je dala oca njihovoj djeci, nesebična ljubav koju može dati samo majka. Ivana Cigić brižna supruga i majka, gostoljubiva i nasmijana, plemenita kao i uvijek, brižna do kraja, i u smrtnoj pogibelji hrabra. Jedna je od prvih nevjesta u malenoj i dragoj ulici Cigića. Posebna ulica, koja izgleda poput parka i nigdje putnika dalje ne vodi, nego ga zadržava u lijepom ambijentu okućnica i obiteljskoj atmosferi. Brigom Cigića uređena, asfaltirana ulica i postavljena rasvjeta. S obje strane ulice obiteljske kuće ispunjene dječjim smijehom, obiteljskom molitvom i zajedništvom, ulica poput igrališta odjekuje radošću i igrom njezinih najmlađih stanovnika. Svi smo dobili iznimnu, ali i tešku lekciju ljubavi. Djeca će to možda ponajteže razumjeti, ali će na najiskreniji način pokazati. Kao što meni učini najmlađi Ivanin sin Lovro, došao u neposrednu blizinu, privio se u zagrljaj uputio dječji poljubac i rekao: Hvala ti što si bio na misi za moju mamu! Hvala majci Ivani, čestitoj i hrabroj ženi, čiji život nas je naučio što ljubav uistinu jest. Ne želim uspomenu na nju imati u tragičnoj smrti, nego u definiciji ljubavi. Ivana, supruga i majka, jest ljubav. Živi u vječnoj Ljubavi našega Boga!

fra Ivan Marić, Facebook