Pišući o Stipanu Bešlinu nabrojismo petnaestak pjesnika što vrlo mladi završiše život , među njima i Tomicu Penavića, ponajkraćeg životnoga puta i biografije. Rođen je u Pribinovićima kod Širokog Brijega 17. siječnja 1921. (ponegdje netočno, čini se, navodi se godina1924.). Odrastao je u siromašnoj i težačkoj obitelji. Sa sedam godina ostaje bez otca, a ubrzo mu je umrla i majka. U lipnju 1940. maturirao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Kao najbolji maturant prigodom maturalne svečanosti za nagradu je sjedio s profesorskim zborom. U ožujku 1941. upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu. U biografijama se navodi da je za vrijeme NDH-a bio državni dužnosnik, ujedno studirajući. U svibnju 1945. kao braća mu Mate i Mirko, povlači se prema Austriji, do Bleiburga. Od tada se za njega i Matu ne zna, dok je Mirko preživio.
Nalazimo ga kao pjesnika od 1939. u „Luči“, a tijekom rata objavljivao je u „Hrvatskoj mladosti“, „Hrvatskom narodu“, „Hrvatskom selu“, „Hrvatskom krugovalu“, „Plugu“ i drugdje. Osim pjesama, javlja se prikazima i ocjenama novih knjiga. Pjesme napisane od 1939. do 1941. objavio je 1942. u knjizi „Na stazama života“, čiji je pretisak objavljen 1996. Zbirka ima dva ciklusa „Svitanja“ i „Šapat noći“, većinom u stihu, s nekoliko tekstova poetske proze. Pjeva o zavičaju („Široki Brijeg“, „Lištici“), težačkom životu („Pjesma hercegovačkih seljaka“, „Mom ocu“); ljubavi („Čežnja i slutnje u jesen“, „Njoj“…), domovini („Umrimo za domovinu“, „Željo moja“, „Pođimo dovečer…“), o sebi („Nemirna večer“, „Osjećam“, „Ja…“). Posljednjom pjesmom kao da, poput Klarića ili Kovačića, sluti nesretnu sudbinu.
Širokoga je motivskog djapazona. Osim eksplicitno religioznih pjesama, u više njih isprepleo je religiozne motive sa zavičajno-socijalnim, domovinskim ili ljubavnim. Katkad je njegov lirizam „tvrd“, poput života s kojim se rano suočio. U tim je pjesmama bard što će zapjevati u ime puka kojemu pripada, kao u „Pjesma hercegovačkih seljaka“:
„Teški su i dugi naši dani
Kratke su i male naše noći.
(…)
Naši su obrazi izborani i neoprani,
Naše su ruke žuljave i tvrde,
Po cijeli dan dižemo u zrak motike
I s njima privrćemo tvrdu zemlju,
A zatim posadimo u nju strukove duvana
I oblićemo oko njiʼ po čitavo lito,
Jer nam je to sve –
To nam je i trošak i ʿrana.
Tvrd je i crn naš kruv.
A, brate, i ima ga malo,
Jer kada smo bili na vagi,
Malo je para za duvan
U džep palo.
Naši će dani i dalje biti dugi i teški,
A naše noći malene i kratke.
Mi ćemo i dalje kopat tvrdu zemlju
I ʿisti rado crni kruv,
Jer mi znamo da neko biʼće,
Ko će zaradu platit
I donit nam malo… malo sriće.“
Nježniju liriku dat će ljubavnoj poeziji, primjerice pjesmi „Njoj“, koju će protkati religioznim motivom:
„Tvoje su riječi odjek dalekih zvona
što zvone u tihoj proljetnoj noći.
S tvojih se usta raskoš i sladost toči
ona su ko u da Vincijevih madona.
Tvoje su oči odsjev posljednje zrake…
U njima se cakli plima i osjeka mojega života,
One su za mene neizmjerna svota
Tvoje su oči sanjarske, duboke i jake.
Tvoja je duša nevina i čista
iz nje pravi život pupa i soči,
ti si nevino dijete, alʼ djevojka prava.
Zato uvijek molit ću Krista,
da sačuva zvon riječi i bistrnu ti oči
i da ti duša uvijek bude čista i zdrava.“
Svoja vjerska traženja i snatrenja izrazio je u pjesmi „Bogu“, u kojoj je lirski objekt transponiran u prirodu i intimu:
„Željo moje nevine mladosti,
sreća prve proljetne radosti,
livada puna mirisnih svjetova.
Nada rasplakane večeri,
blagoslov sutona u ljetu, zrijanje klasova (blagoslov polja), djetinja radost u mirisnom cvijetu.
Smirenje mojih neispunjenih želja
(svijet ih je tražio za svoju djecu).
Granica mojih zemaljskih putanja,
nada lutanja
i dugo tražena
večer zaborava.“
Ponegdje veže domoljubni i religiozni motiv, tako u lijepoj pjesmi „Božićna večer“:
„Zvono je najavilo blizinu Vječnog.
Zvuk mu je zatitraʼ iznad sniježnog vela
i našao smirenje daleko, daleko iza bijelog sela.
Crkva je puna zanosa i svijeta.
Skrušene duše šapuću, mole-
nabrajaju nevolje mladome Bogu,
koje ih bole.
Klečim u jednom kutu pod krvavim raspelom.
Šutim… Čekam da svi odu,
pa onda da šanem Gospodu tiho:
Molim Te za blagoslov i oprost … Gospode, ja sam Hrvat koji traži slobodu.“
Tko je čitao primjerice Aleksu Kokića, posebice pjesmu „Salaši u snigu“, uočit će veliku izražajnu bliskost dvojice pjesnika.
Bio je mladi pjesnik na „fonu“ tadašnje „lirike grude“, vrlo snažne struje unutar hrvatskog pjesništva između 1930. i 1945., koja se snažno opirala „bohemstvu“ i stranim uzorima „bez pokrića“, težeći pjesništvu što će izraziti život našeg tla. „Pošao je pjesničkom stazom zaoravši pravu brazdu. Vrijeme je pred njim…“, napisao je u povodu prve i jedine mu zbirke fra Radoslav Glavaš. Nažalost, vrijeme nije bilo pred njim, ali je ostala iskrena i topla pjesnička riječ života, vjere i domoljublja.
Glas Koncila BROJ 28 10. SRPNJA 2016