Iz Istanbula sam krenuo prema jugu, zaustavljajući se po dva dana u Eskisehiru i Denizliju, gdje sam u zadnji trenutak našao domaćine preko društvene mreže couchsurfing.org. Domaćin u prvom i domaćica u drugom gradu su me dočekali i ugostili kao starog prijatelja, iskreno zainteresirani za moju priču i znatiželjni kako mi se sviđa Turska i ljudi koje sam u njoj upoznao. Kako su me do njih dovezli brojni vozači automobila i kamiona koji su bili spremni pomoći strancu podignutog palca, očito je da su iskustva – bila samo najbolja. U oba grada sam okušao sreću u sviranju na ulici – kako me nije baš najugodnije čuti kako sviram i pjevam, uvijek sam sobom imao komad kartona na kojem sam (na lokalnom jeziku, uz opet pomoć mojih domaćina) napisao svoju priču – zovem se Tomislav, dolazim iz Hrvatistana, trebam novce za hranu i piće. I u oba slučaja rezultat je bio jednak – za samo sat vremena sviranja zaradio sam poštene satnice – od 8/9 eura. I jedan sok, uz bezbrojne osmjehe slučajnih prolaznika.
Za idući dokaz dobrote neznanaca morao sam čekati – jedan dan. Završio sam na rajskoj plaži u Kabak valleyu, gladan i bez krova nad glavom. Nakon upoznavanja par ljudi, saznao sam da jedan vlasnik restorana traži radnika – u zamjenu za hranu i smještaj. Posao je nakon dvominutnog intervjua bio moj. Iako samo na jedan dan, jer me je sutradan tadašnja djevojka odlučila iznenaditi i praviti mi društvo na putu do Irana. Pa smo krenuli dalje, autostopom.
Dostopirali smo do Kapadocije, najljepšeg dijela Turske, i čim smo izišli iz automobila prišao nam je čovjek koji živi u jednoj od kuća-pećina koje su specifične za taj dio Turske, i nudi nam da besplatno prespavamo u jednoj od soba koje su neiskorištene, jer turista trenutno nema. Pravi nam večeru, nudi turskom verzijom rakije, prepričava svoje životne priče.
A zadnja anegdota iz Turske je bila možda i najdraža – kad smo napustili Kapadociju, uputili smo se prema Diyabakiru, ali smo na pola puta vidjeli da nema šanse da stignemo prije mraka. A onda – pomoć stiže u obliku jednog mladog tursko-kurdskog para koji nas kupe s autom, i nude da budemo njihovi gosti tu večer, iako ne pričaju engleski i komunikacija nam je svedena na govor tijela. Mobitelom zovu jedinog člana obitelji koji nas razumije, pa nam on prevodi njihovu velikodušnu ponudu, i ubrzo smo za obiteljskim stolom, punim smijeha i ukusne hrane i pića. Na kraju večeri smo imali svoju vlastitu sobu, a sutradan i domaći doručak i prijevoz do mjesta odakle nastavljamo naš put, s visoko uzdignutim palčevima. Irak je ispred nas, vidjet ćemo jesu li i tamo ljudi velikoga srca.
