(15. siječnja 1954. – 20. kolovoza 2023.)
Tuga u tišini i nevjerici… Otišao je između nas, ne sluteći da odlazi. Lako, tiho, brzo.
A nije se bojao smrti. „Godinu prije ili kasnije“ znao je reći “samo pusti crninu i ceremonije, nego moli, ako odem prije tebe“.
Kao da nam s portala, na kojemu je iz ljubavi prema svojim Dobrkovićima pisao kroniku, s Cesarićem jednostavno govori:
„Moj prijatelju, mene više nema
Al’ nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ‘ko je čita – u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni svojih nemam, niti zima. …“
Ali on nije „siroti mrtvac“ kako pjesnik dalje govori. Ne, on je bogat životom, vječnim životom – po Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi u koju je snažno, tradicijski i spoznajno vjerovao!
Ne, njemu „od svijetlog života“ nije ostala samo zapisana riječ. On je život živio u punini! Ostale su uspomene, ostala je živa ljubav njegovih prijatelja i susjeda, ostali su naraštaji učenika i kolega koji ga s puno ljubavi ispratiše u mirovinu, ostao je produžetak obiteljske loze – njegov unuk Josip, koji danas napuni prvu godinu života i još dva unuka i tri unuke, kćer i dva sina. Ostala je njegova Mira, Mirjana, da budno bdije nad njima, moleći, opominjući i usmjeravajući. I tugujući. Razborita, da, ali duge će biti noći i dani nakon gotovo 40 godina u obruču zajedničkog prstena.
I da nije potomaka i krunice, da nije vjere, da nije Krista što bi bilo?! Tko bi utješio!? Tko ohrabrio? Tko dao nadu?…
I kako reče fra Ante Vučković:
„Pokazalo se u Isusu da smrt nema zadnju riječ. To bi bilo važno imati pred očima.
Smrt neće imati zadnju riječ. Život se naoko čini krhkim i nejakim. …
…Mi nismo stvorili život. Našli smo se u njemu. … ali – Život je preživio. Tko vjeruje da je Život došao iz Božje ruke, može imati povjerenja i da je naša sudbina u istoj ruci“.
Božjoj, milosrdnoj ruci spasitelja Isusa, kojega je pok. Mirko Cigić ljubio, a koji je rekao „Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“. Amen
(Višnja Spajić)