Bile su to poratne godine, 1945, 46, 47, za nas više ratne nego poratne. Nailazile su razne vojske, a pucalo se sa svih strana. Bilo je mrtvih i ranjenih. Živjeli smo siromašno i uplašeno.
Mi, predškolska djeca, bili smo u najtežoj situaciji. Bili smo gladni, goli i bosi, željni svega.
Ja sam, kao i ostali moji vršnjaci, želio ići u školu. Trebalo je pješačiti 5 km. do škole. Roditelji nisu željeli ni čuti za školu, a govorili su da moramo raditi na njivi i čuvati stoku.
Želja za školom i znanjem u meni je bila ogromna. Samo sam maštao o tome.
Negdje u ljeto 1946. godine, u popodnevnim satima, sjedio sam na starim stepenicama ispred kuće. Došao je mladić, visok, zalizane kose, obučen u bijelu košulju kratkih rukava i plave hlače, pomalo mršav i blijed, ali u mojim očima elegantan i prijatan. Pitao me, kako mi je ime i hoću li ići u školu, te da li bih želio da me on podučava i priprema za školu, kao i druge moje vršnjake.
Nisam znao tko je on i kako se zove. Kasnije su mi rekli da je učitelj i da se zove Jure Soldo.
Učitelj Jure Soldo
Rođen je 1. ožujka, 1928. godine u Dobrkovićima, Široki Brijeg.
U Širokom Brijegu završava četiri razreda osnovne škole i četiri razreda Franjevačke gimnazije. Školovanje nasilno prekida 1945. g, kad ga partizani zarobljavaju u Mlinici na Širokom Brijegu. Nešto kasnije, kao pismenog čovjeka partizanske vlasti šalju ga na tečaj za bolničare u Ljubuški. Po završetku tečaja, jedno vrijeme radi kao bolničar na Širokom Brijegu uz zarobljenog njemačkog liječnika. Proživljavajući sva zlodjela koja su partizanj učinili njegovu narodu, osjećao je veliku nelagodu raditi na tim poslovima još i sa zarobljenim čovjekom.
Ubrzo svojevoljno, napušta službu bolničara i upisuje učiteljsku školu u Mostaru. Još dok se školuje za učitelja, oboljeva od tuberkuloze. Kad završava školu počinje raditi u Biogracima, zatim radi u Izbičnu i na kraju na Medovićima.
Bio je nesebičan čovjek. Svoje znanje stavio je u službu kulturnog uzdizanja naroda. Tako je mlade iz svog sela poučavao pisanju i čitanju.
Sjećam se kako mi je dao malu tablu na kojoj je visjela spužva za brisanje i pisaljku. Mojoj sreći nije bilo kraja. Na tabli mi je nacrtao nekoliko jednostavnih figura, te odmah počeo sa slovima a i b.
Dao mi je zadaću i obećao doći za nekoliko dana. Zatim bi otišao do slijedećeg vršnjaka. I dok je učitelj radio s ostalim mojim vršnjacima, ja bih već uradio svoju zadaću, brišući i pišući po nekoliko puta dok bi naš učitelj ponovo došao.
Dolazio bi do dva puta tjedno. Kasnije nam je dijelio bilježnice i olovke, neumorno nas učeći.
Nije me puno hvalio, ali sam osjetio da je bivao zadovoljan mojim napretkom.
Kasnije sam saznao, da za svoj rad nije primao nikakvu naknadu i radio je iz čiste ljubavi za našim napretkom.
Godine 1947. uz moju veliku molbu, roditelji su mi dopustili polaziti školu. Moji vršnjaci i ja, koje je Jure pripremao, bili smo izvrsni učenici.
Na povratku iz škole, navraćali smo kod Jure, koji je stanovao negdje na pola puta od škole.
Uvijek nas je primao i pomagao nam koliko je mogao. Davao nam je savjete za našu budućnost. Sjećam ga se još po nečem osobitom.
Na slici je Jure prvi s lijeva a društvo mu čine vjerovatno radne kolege i kolegice
Bilo je to proljeće 1949. godine, a Jure je nabavio pravu pravcatu nogometnu loptu, a do tada smo igrali „krpenjačom“. Okupio nas je na legendarnom Babiću. Učio nas timskom igranju nogometa. Bio nam je trener i od nas je postupno stvarao ekipu. On nije mnogo igrao, ali utakmice, koje smo igrali on bi sudio. Kao sudac i trener nije bio strog, zbog čega smo ga još više cijenili i voljeli. Kao sudac, znao je ponekad i pogriješiti, ali ne namjerno, a mi se nikada nismo suprotstavljali njegovim odlukama. I pored njegove blage naravi, kod nas je uživao veliki autoritet. Cijenio je dobro ponašanje i nije dopuštao uvrede i psovke. S našom nogometnom ekipom postizao je u to vrijeme značajne uspjehe na općinskom takmičenju.
Jure je bio naš uzor. Poželio sam u to vrijeme, kao i on, biti učitelj.
Nažalost, borio se s teškom bolešću-tuberkulozom, i bivao tjelesno i zdravstveno sve slabiji i slabiji.
Poslije završene osnovne škole i niže realne gimnazije, otišao sam kao i mnogi drugi u svijet, željan kruha i znanja. Nisam postao učitelj poput Jure, a da i jesam, ne bih mogao dati onoliko koliko je Jure dao svima nama.
Prava je šteta što je bolest prekinula njegov životni put 26. prosinca, 1955. godine, jer bi sigurno ostavio dublji trag u kulturnom životu svog sela i svog naroda.