Davnih godina, u jednom širokobriješkom selu, živjela je starica za čiji su se pogreb, susjedi i prijatelji pripremali čak dva puta. Starica je bez ikog svoga, živjela siromašno u maloj kamenoj kućici pokraj potoka. Susjedi su je jednoga dana zatekli u kući, kako beživotno leži. Budući da je bila stara, svi su zaključili da je baba umrla. Po našim dobrim starim običajima, odmah je obaviješten svećenik i ubrzo se oglasilo zvono sa seoske crkve. Susjedi su se ubrzo počeli okupljati i prisjećati staričinog tegobnog životnog puta.
Običavalo se pokojnika umiti i presvući prije nego ga se stavi u mrtvački kovčeg. I dok je susjeda pokojnici umivala lice, najedanput joj se otvoriše usta i zakolutaše oči. Svi nazočni, ostali su u šoku. Međutim, jedan od susjeda prisjeti se što ga je starica priupitala, koji dan prije „smrti“. Zanimalo ju je, može li umrijeti ako popije čitavu bocu rakije. Na to joj je susjed odgovorio potvrdno. Čuvši željeni odgovor, starica je ubrzo iskapila bocu loze i završila u komi. Bio je to neuspješan pokušaj rješavanja ovozemaljskih poteškoća. Razgledavši oko sebe, zatražila je bukaru vode da izliječi mamurluk. Nakon početnog šoka, svima je laknulo, jer je starica živa, a dobili su priču koja i danas nasmijava ljude. Nakon par godina, starica je po drugi put umrla, ali ovaj put nije tražila bukare.
Komentar *