Djeca su već odavno poskočila i većina ih je krenula svojim putom. Njih dvoje već su ostarjeli i snaga ih je lagano napuštala. Naš je susjed počeo „pobolijevati“, ali više je hinio nego je stvarno bio obuzet bolešću. Glumeći posljednje životne trenutke, očekivao je sažaljenje, a izazivao je podozrenje ukućana. Hodao je svakodnevno po kući sa zavezanom bijelom maramom oko čela i ječao. ‘Što ti je više, što ne umukneš?’ Reče mu žena. ‘Boli me, umrit ću.’ Potom je legao uz ognjište i nastavio ječat. Žena je obavljajući poslove hodala amo-tamo po kući, ne mareći za njegova svakodnevna zanovijetanja. Najedanput joj reče: ‘Upali mi ženo sviću, mrit ću.’ Kad se ona oglušila na zapovijed, on ponovi: ‘Upali mi sviću, bolesna bila! Jadan ti sam i kukavan s kim ja živim, evo mi ni sviću na smrti nema ko upalit.’ Nastala je grobna tišina. Po treći put joj zapovijedi: ‘Upali mi sviću, leglo kurvino!’ Sva zapomaganja ostadoše uzaludna. ‘Kad ti je kurvina guzica lina, ja ću.’ Skoči, zapali svijeću, leže i nastavi ječati. Nakon izvjesnog vremena uvidje da su mu jadikovke uzaludne, a svijeća će bespotrebno dogorjeti, zaleti se, puhnu i plamen se utrnu. Potom žurno izađe pred kuću, sav začuđen što za njegovu posljednju ovozemnu bol i patnju nitko nema razumijevanja.
Komentar *