Uživancija na kvadrat

-Tek idem prema Centru i ne znam kakav mi je raspored, ali ću provjeriti i nazvati Vas za pola sata, pa ćemo se onda dogovoriti za dalje, rekao je muški glas koji se javio na broj mobitela Ivana Baketarića.

• Znam da hoćeš, ironično sam pomislila, ali nisam ništa rekla naglas jer je sugovornik zvučao kulturno i uvjerljivo.

A Centar za rehabilitaciju Život u Mostaru preporučila mi je školska prijateljica Romana čija je poznanica imala s njima odlična iskustva i samo riječi hvale.

Kao netko tko već dugo godina u potrazi za zdravljem luta od nemila do nedraga, nisam dijelila njezino oduševljenje.Već davno sam prestala vjerovati u čuda.U mom slučaju nije vrijedila ni ona druga opcija o krvi, znoju i suzama. Jednostavno nije išlo. Bilo mi je malo čudno što nikad nisam čula za njih jer sam bila jako koncentrirana na informacije iz te, za mene najvažnije oblasti na svijetu.

 I dalje nisam bila impresionirana i nisam mogla razumjeti poruku koju sam dobila usmenom predajom dok sam dvojila bih li trebala ići na terapije koje životovci obavljaju u mom gradu ili ipak putovati u Mostar.

• Svi su im terapeuti  super, ali drži se ti Baketarića, bilo je mišljenje jednoga od njegovih tadašnjih pacijenata.
• Ali Baketarić ne dolazi u Široki Brijeg, rekla sam
• Nije ni Mostar preko bijela svijeta, rekla je moja sestra.
• Meni je trenutno dalje od Australije, mislila sam svjesna kako sam često nakon posla s naporom išla na terapiju u prostor  u mome vlastitom kvartu. Kako ću onda izdržati putovanje do Mostara, pitala sam samu sebe.
• -Ivan je odličan motivator, nastavljala je kao da me ne čuje moja sestra.
• Pustite me na miru, ne želim i ne mogu u Mostar na terapije,zaželjela sam u sebi.

Romana me svakodnevno podsjećala da im se trebam javiti i samo da joj udovoljim, proguglala sam i provjerila gdje se točno nalaze.Pritom sam im zapisala broj. Uskoro sam se s njima sprijateljila na Facebooku.

Ujutro sam prije nove Romanine poruke ipak odlučila nazvati broj jer mi već nekoliko dana nisu odgovorili na poruku koju sam im poslala na messinger. Sad mi se odjednom žurilo.Upravo sam bijesna ko ris poslala sestri poruku da mi se „ oni Baketarići još uvijek nisu javili“ kad je zazvonio mobitel, a na zaslonu je pisalo priželjkivano ime Ivana Baketarića.

-Kasni pola sata, ali se ipak javio,odgovoran je, svaka čast.

• Rekao je da bi rado proučio moje nalaze i onda bi me i pregledao, a do tada ne bi ništa prognozirao. Koliko je god u čovjekovoj prirodi želja da čuje najbolje moguće prognoze, moj budući me je trener ‘kupio’ baš zato što  se nije razbacivao obećanjima.Mogao je obećati tek puno i dugo vježbanja. U svakom slučaju bi mu bio izazov raditi s nekim kao ja jer  nikad nije imao pacijenta sa šesnaestogodišnjim iskustvom hemipareze.

Iz tamnoplave fascikle debljine sabranih djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog odabrala sam po vlastitom ukusu najreprezentativnije nalaze i poslala mu da ih prouči prije pregleda.

Nakon točno mjesec dana izolacije jer sam točno toliko bila pozitivna na korona virus, prvi izlazak iz kuće bio je posjet Centru za rehabilitaciju Život u Mostaru.

Nadam se da sam uspjela skriti razočarenje kad sam umjesto muškarca u najboljim godinama, ugledala dječaka.Uz iskustvo i ugled uvijek pogrešno vežem zrelost, zapravo godine. Nakon samo pola sata boravka u istoj prostoriji s njim postalo mi je jasno kako gradi autoritet među suradnicima koji su mu odreda bili vršnjaci. Ubrzo sam na vlastitom primjeru shvatila da su moje sumnje bile bezrazložne.Nakon tjedan dana i tri probne terapije, očekivala sam odgovor ima li smisla nastaviti s vježbama.Najdužih sedam dana u životu. Cijeli taj tjedan nisam spavala. Osim što je vrhunski motivator, Ivan Baketarić je pozitivna i vedra osoba kome rad s teškim pacijentima kakav sam ja, nije posao, nego poziv.

Svi mi pacijenti, pa i njegove kolege možemo biti umorni, ljuti, bezvoljni ili prehlađeni, samo on ne. Kao da taj nepotreban teret ostavi na kapiji na ulazu u RC Život. Čim uđe na vrata vježbaonice, osjeti se njegova pozitivna energija i vedar duh.Kao da osjeti tko je od nas  najvišeklonuo duhom,odmah je tu i počinje terapija ili psihoterapija. Čovjeka najbolje upoznaš kad vidiš kakav je u odnosu prema najnezaštićenijima i najslabijima.

Njegove terapije s  malcima kako zove svoje najmanje pacijente ne mogu se opisati riječima već ih treba vidjeti i doživjeti. Rad s malcima opisuje kao uživanciju na kvadrat. Nikad ne izgubi nadahnuće, pa smo nazočili kad je puzao preko cijele dvorane pokriven strunjačom na čijem je vrhu sjedila njegova princeza  u pozi kraljice Kleopatre s pobjedonosnim osmijehom na usnama. No, konačni ‘trijumf’ je pripao njemu jer je puzanjem uspio odobrovoljiti ćudljivu princezu koja je, istina nerado, odradila terapiju onako kako ju je on osmislio.Uopće mu nije bilo važno što je kad je ustao s poda nakon puzanja, njegova inače besprijekorna tamnoplava odora izgledala kao da je upravo izašao iz mlinice.

Svidjelo mi se vježbati u Centru Život već na početku makar sam bila svjesna da se radi o teškim i zahtjevnim vježbama kojima nisam dorasla. Mlada i složna ekipa, puno pacijenata različitih profila, i ja impresionirana svim što vidim. A prije svega vedra i pozitivna atmosfera bez obzira što su svi pacijenti osim različitih tjelesnih nedostataka, nosili i različite psihičke traume više ili manje vidljive.Prvih mjesec dana nakon terapija od umora bih jedva hodala do auta.Shvatio  je da mi je krivo iscrpljivati sestru i njezinu obitelj svakodnevnim dolascima u Mostar i čekanjima ispred Centra.

–Šefice, zašto sama ne dolaziš na terapije kad ti to možeš, rekao mi je najveći motivator među trenerima i nagovorio me na vožnju. Ne znam kako je mogao znati ili je samo slučajno pogodio da ću se puno bolje osjećati i lakše izdržati vježbe koje je osmišljavao, a u radu sa mnom provodile njegove asistentice Luca i Anita. Kasnije se timu priključila i Marija.

Upravo je ona bila u timu onoga dana kad sam na vježbi prvi put nakon 16 godina voljno  pomaknula prste lijeve ruke i pala u neko čudno razdraženo stanje, nedovoljno svjesna što sam učinila, ali dovoljno svjesna da shvatim veličinu učinjenog.

Kako sam toga dana i kuda vozila iz Mostara do Širokog Brijega, ne sjećam se. Znam samo da sam željela što prije podijeliti svoju sreću s ocem i sestrom.

Otac je pospremao kosilicu kad sam auto parkirala u dvorištu. Pošao je prema meni i pitao hoće li auto uvesti u garažu.

– Ne, samo ću ručati i idem na posao, ali sam izgubila ključ od auta pojma nemam kako ću u školu.

Shvatio je da sam izvan sebe, otvorio vrata koja sam zalupila, pogasio pokazivač smjera, svjetla, auto i komentirao kako mu je žao što mama ne može sudjelovati u našoj sreći.

Pokušala sam ga uvjeriti da mama u tome  iz neke druge dimenzije itekako sudjeluje jer vjerujem da mi je ona u toj dimenziji izmolila susret i vježbu s Ivanom Baketarićem,dobrim i dragim dječakom iz Rame o kojem će se sigurno i u budućnosti još mnogo čuti.

Blanka Kraljević