Vladini paralelni pravci

O pokojnom profesoru, znanstveniku i matematičaru, Dobrkovćaninu Vladi Cigiću nema potrebe nadugo i naširoko pričati. Svoju je priču pok.prof. Cigić ispričao svojim životom i radom. Skroman i samozatajan, a dokraja predan svome znanstvenome i profesorskom radu i obitelji malo je sudjelovao u javnom životu sveučilišnog profesora s uglednom znanstvenom karijerom. Priča ima smisao tek kad u arhivi naiđete na razgovor ( vjerojatno jedan od rijetkih) koji su s njim kao „naše gore listom“ vodili Vriskovi novinari Andrija Zeljko i Blanka Kraljević, a koji je objavljen u Vrisku broj 19. od 12. rujna 1991. Profesor Cigić već je u to doba bio doktor matematičkih znanosti i izvanredni profesor na Sveučilištu u Mostaru.Iz prilično opsežnog razgovora izdvojili smo dijelove koji bi mogli zanimati čitatelje našega portala:
Prof. Cigiću, predajete na dva fakulteta (Građevinskom i Strojarskom, op. a.). Koliko Vam vremena oduzima rad sa studentima, imate li vremena za znanstveni rad, suradnju sa stručnim časopisima i usavršavanje uopće?
-Puno dragocjenog vremena i svježine oduzimaju mi rutinske stvari. Možda izgleda kontradiktorno kad kažem da tjedno imam deset sati predavanja, a da sam preopterećen. Stalno sam pritisnut nekim rokovima, stalno moram biti u tijeku, pratiti stručnu literaturu, a moram napisati i pokoji znanstveni rad. U stručnoj literaturi surađujem koliko stignem. Tu mi je najveća prepreka jezična barijera. Njemačkim se jezikom služim dosta dobro, ali sada se više rabi engleski jezik. Ako čovjek hoće napisati znanstveni rad, mora zaboraviti na godišnji odmor i slične luksuze. Ja sam ovo ljeto proveo pišući jedan rad na tavanu obiteljske kuće u Dobrkovićima. Jedini izlasci bili su mi odlazak na Hodočašće mladih, devetnice i Gospojinu na Brijegu. Na tome mom tavanu je jedan stari stol, puno mojih papira i radio s kojega sam slušao vijesti.
Kod nas se često može čuti da naši (širokobriješki op.a.) studenti iz raznih razloga teže završavaju fakultet u Mostaru nego bilo gdje drugdje. Dijelite li Vi to mišljenje?
-Tom iskušenju ne bismo smjeli podleći. Mislim da to nije istina. Ili ja nemam taj dojam. Ima puno Lištičana ( razgovor je vođen 1991. godine) koji su fakultet završili u Mostaru, npr. Ivica Slišković, Snježana Rezić, Darko Zelenika da spomenem samo neke. Ne znam kako je na ekonomiji ili na pedagoškoj akademiji, ali na ova dva fakulteta to ne bih mogao dokazati. Mislim da sam u tome prilično realan jer nisam baš posebno sentimentalno vezan za ovaj fakultet.
–Prof.Cigiću, predajete na dva fakulteta, bavite se znanstvenim radom, i imate obitelj. Kako uspijevate uskladiti sve svoje obveze?
-Te dvije obveze, posao na Sveučilištu i obiteljske obveze su kao paralelni pravci: nigdje se ne dodiruju, ali se prate do beskonačnosti. Supruga Iva, također iz širokobriješkoga kraja, iz Kočerina i kćerke Katarina (13) i Marijana (10) nemaju me baš često priliku vidjeti, pogotovo u doba ispitnih rokova, ali imaju razumijevanja za moj rad.
Imamo dojam da ste jako vezani za Dobrkoviće?
Svakoga vikenda idem u staru kuću iako u njoj više nitko ne živi. Majka mi je umrla 1987. godine, ali veza, jaka veza, normalno postoji. U Dobrkovićima se psihički odmorim i sretnem ljude s kojima sam odrastao i išao u školu. Često u šali kažem da je najveća vrijednost mostarskog fakulteta što je najbliži Dobrkovićima.
Pošto razgovaramo za Vrisak, a već ste napomenuli da ste naš redoviti čitatelj, možete li nam reći kako ocjenjujete naš list?
-Vrisak svrstavam u one novine koje volim pročitati, a takvih nema puno, što zbog nedostatka vremena, a što zbog sadržaja onog o čemu pišu.U taj red novina dolaze Sportske novosti, Vjesnik i Glas koncila. Sviđa mi se kako Vrisak izgleda, a posebice teme o kojima pišete.

(Priredila:Blanka Kraljević)