Nastava se održavala u večernjim satima. “Obuka traje u večer od 7 ili 8 do 9 ili 10 sati, iza dovršenih dnevnih poslova.
I fra Dominik Mandić piše o vremenu nastave: “Za školu može služiti svaka prostranija seljačka kuća… učenički pako sastanci (škola) negdje se drže svake večeri iza Zdravomarije, negdje dva, tri puta na sedmicu, a negdje samo u nedjelje i blagdane iza podne. O tome odlučuju školske prostorije, rasvjeta, ogrijev i zanimanje učenika. Noćno se učenje ne ima dopustiti nego uz svegjerni nadzor starijih osoba i uz dovoljno jake svjetiljke sa staklom, da učenici ne bi kvarili vida.
Školske prostorije
Prostorije Seljačkih škola razlikovale su se od prostorija tadašnjih državnih, odnosno osnovnih škola.
O prostorijama Seljačkih škola širi opis dao je Ivo Dobržanski*:”Svaka škola imade jednu veliku tablu (ploču) sa linijama, jednu zemljovidnu kartu austro-ugarske monarhije (veliku i malu) i onda svoju knjižnicu.
Ovo je sav namještaj i inventar ovih skromnih narodnih škola, koji je povjeren učitelju; o čemu imade svaki tačan popis. Školska prostorija nalazi se ili u stanu učitelja ili imade kakva posebna zgradica n.pr. sušionica duhana, koja je u zimsko doba prazna…a više puta i koja dvorana imućnijeg seljaka . Sjedne svak ko može i zna. Metnu daske na sanduke; sjedne se na zemlju, piše se na namještenoj dasci: ili se pak sjedeći na zemlji piše na koljenima, kako je i sad većinom običaj u muslimanskim mektebima, gdje nema nikakvih klupa.”
Često nisu postojale nikakve prostorije. “Najviše se obučava vani pod vedrim nebom, pod murvom ili kakvim drugim drvetom, što je tim više moguće, jer u onom kraju ljeti malo kiše ima. Samo za ružnog vremena ili u zimsko doba učenici se sastaju unutra.”