Ljudsko pamćenje, vrlo je nepouzdano i podložno različitim iskrivljavanjima činjenica. O učitelju i prosvjetitelju Marku Grbešiću, koji je živio i djelovao na razmeđu dvaju stoljeća, postoji nekoliko različitih “pamćenja.” U dijelu sela prevladava mišljenje da je Marko bio neradnik pustolovna duha. Navodno je pobjegao od turskoga zuluma i hodio Europom i Amerikom, trateći vrijeme. Iz svijeta se vratio kući kao pismen čovjek. Nemajući posla, navodno je otišao u Sarajevo kod bega i tu obavljao poslove knjigovođe. Nakon izvjesnog vremena vratio se kući u Dobrkoviće i počeo opismenjavati ljude.
Da ova priča ne drži vodu, govori i sam nadnevak Markova rođenja, jer je rođen iste godine kada se održavao Berlinski kongres (1878.g. Austro-Ugarska dobiva odriješene ruke za okupaciju BiH), pa je izlišno govoriti o njegovom bijegu od turskog zuluma. Vrijeme u kojem je Marko živio, sigurno mu nije bilo sklono jer je svojim znanjem, a vjerojatno i ponašanjem odskakao od ostalih suseljana. Radeći na opismenjavanju priproste seoske mladeži, otvarao je mnogima horizonte, pa je kod “sveznalica” izazivao jal, te je postao predmet poruge i ismijavanja. Tadašnji je seljak smatrao da je rad samo ono što se obavlja motikom na njivi, a sve drugo je gubljenje vremena. To je u tradicionalnoj seoskoj sredini izazivalo podozrenje, a možda i osudu. Zbog toga je doživljavan kao neradnik, koji i druge poziva na nerad i kruh bez motike. Za nepismeni puk, to je bilo huljenje, koje možemo razumjeti, a ne i opravdati.
Druga priča govori o Marku kao fra Didakovu suradniku i čovjeku od povjerenja, kojega je sa sobom vodio na svoja brojna putovanja. Fra Didak ga je učio čitati i pisati, voćke cijepiti i misu služiti.
Danas za Marka možemo pouzdano tvrditi da je živio ispred vremena u kojem je nažalost kratko djelovao i živio. Prerana smrt otrgnu ga iz obitelji i posla kojeg je volio i srcem radio. Ovu ćemo tvrdnju potkrijepiti pisanim dokazima iz vremena, prekratkog Markovog prosvjetiteljskog rada. Kao učitelj, Marko nije bio samo cijenjen, nego poštovan i voljen.
Osobita mu je počast i zahvalnost iskazana na ovozemaljskom ispraćaju, jer je u vrlo kratkom vremenu uspio oblikovati novo shvaćanje pismenosti i njenu korist za sav puk, te u prosvjetiteljski proces uključiti i žene.
O Markovu obiteljskom životu nema puno tragova. Oženjen je Ivom Rezić sa Zečevine (Crnač). Iva mu je rodila dvije kćeri Mariju (oko 1907.g) i Anđu (oko 1909.g). Marija se udala za Ivana Grbešića (Mali Tubo), te su 1952.godine odselili u Tovarnik. Anđu je fra Didak 1917.g. s drugom gladnom djecom odveo u Slavoniju. Po povratku kući zapošljava se kao kućna pomoćnica, kod jednog doktora iz Mostara, koji je radi službe kasnije premješten u Uskoplje. Tu je upoznala Ivana Barbarića-Muađera iz ramskog kraja, za kog se kasnije udala, ali nisu imali potomstva. Marko se zbog krhke konstitucije i narušenog zdravlja (bolovao od sušice) nije upuštao u teže fizičke poslove. I danas postoji na Grbešića Vlaki jedan mali vrtlić, za kojeg kažu da je obzidan Markovom rukom (danas se zove Pucin vrta).
Istina je da „Jabuka ne pada daleko od stabla.“ Markov prosvjetiteljski rad očitovao se u najbližem okruženju. Opismenio je bratića Juru, a on sina Karla, koji je postao prosvjetni djelatnik nakon svršetka II. svjetskog rata. Karlo je nažalost, ubrzo tragično izgubio život.
Koristeći se knjigom fra Marinka Šakote „Fra Didak Buntić – Prosvjetitelj hercegovačkog puka“ , pokušat ćemo vam o stotoj obljetnici Markove smrti (24. ožujka,1914.g.) približiti njegov lik i djelo, u nekoliko nastavaka.
Eto mi pradjeda!
Takođe je Marko Grbešić i moj pradjed odnosno otac moje bake Marije. Mislim da postoji grob i križ na njemu na groblju u Dobrkovićima. Ako još uvijek postoji, trebalo bi ga primjereno obilježiti.