Mogao je, kao i ostali Dobrkovćani iz njegova doba, biti rudar, cestar, limar, bačvar, ili zidar od ugleda. Ako ništa drugo, uvijek je mogao ostati težak, ali teško da je išta od navedenog želio. No, nije to bilo vrijeme od ispunjavanja želja. On je želio voziti auto i znao je da će učiniti sve da sebi ostvari želju.
Želja mu se počela ispunjavati, gdje drugo, nego na rudniku. Više od kopanja boksita, privlačio ga je miris benzina, automobili koji su prevozili iskopanu rudu, a ponajviše sigurni i samouvjereni, stasiti i lijepo obučeni ljudi koji su tim čudima upravljali. Na njih, obične rudare, gledali su pomalo s visoka. Nekad su ih onako umorne i prljave htjeli povesti da im prekrate put do kuće, nekad ne. Tada je odlučio da kad postane vozač, nikad neće ostaviti putnika na cesti, i toga se načela držao do zadnjeg dana druženja s limenim ljubimcima. A promijenio ih je i vozio puno. I teretnih i luksuznih. Proizvođači su im bili različiti iako je on najviše cijenio njemačke. No, njegova djeca bila su najushićenija kad ih je crnim fordom kojim je godinama taksirao, dočekao na željezničkoj postaji u Mostaru pri povratku iz Srijema gdje su umjesto nekoliko mjeseci dok potroše zarađeni kukuruz, proveli šest godina. „Mi idemo u Hercegovinu, mi idemo tati“, pjevali su dvoje najstarijih koje je sa sobom poveo iz Dobrkovića, a dvije rođene u Šarengradu gledale su to šarenilo i veselje u teretnom vagonu širom otvorenih očiju.
„Putovali smo tjedan dana. U teretnom vagonu. Nije bilo voznog reda. Vlak bi često (činilo se bez nekog razloga) stajao na pruzi po nekoliko sati. Vagon je bio podijeljen. U jednoj polovici smješteno je četvero djece i četvero pratitelja. U drugoj poli bile su dvije sanske koze – Dika i Seka, svinje, kokoši, guske i patke. Pravo bogatstvo. Negdje u kutu prislonjen uza zid bio je skroman namještaj. Putovanje je bilo sve osim dosadno i monotono. U sredini nenaseljenog dijela vagona bila je montirana peć na drva koja je stalno bila u funkciji. Kuhalo se, razgovaralo, pjevalo, bilo umorno, spavalo se i budilo i jedva čekalo doći u Hercegovinu, u Dobrkoviće.“
Anđelko u odori vozačkog pomoćnika iz 30.-tih godina 20. Stoljeća
Dan je provodio ili u kabini teretnjaka ili u garaži, trebalo je prehraniti osmero čeljadi. Radilo se bez uvjeta, ali bez pogovora. Vozilo se prema Splitu ili Dubrovniku, savladavale su se bosanske planine i dalmatinska bespuća. Probijali se smetovi na Ivanu i na Makljenu, Ne zna se točno kad je počeo sanjati o konstruiranju automobila koji bi ispunjavao sve njegove želje i potrebe. Kad su djeca odrasla i osamostalila se, počeo je s pripremama. Ubrzo je prvi put cestom provozao dodga sklopljenog od dijelova s auto-otpada. Nije bio ljepotan, ali je služio svrsi. Besposleni studenti dodijelili su mu jednu u nizu svojih duhovitih titula (onu da je „najsastavljačkiji“), ali malo ga se to ticalo. Imao je on neka svoja mala zadovoljstva. Slušao je sve vijesti (Glas Amerike, BBC, Deutsche Welle…), brinuo svoje brige, pratio što rade Židovi i Arapi, pod stare dane otkrivao ljepote života na selu, istoga onog od kojeg je u mladosti pobjegao. Radeći posao vozača s jednakom ljubavlju od prvog do zadnjeg dana radnog vijeka, odgojio je na desetke vozača i vozačkih pomoćnika od kojih su neki bili tvrd orah i svojim roditeljima. On s njima nije imao problema. Rijetko je podizao glas, njegove su metode bile drukčije. Njegovao je izgled i ponašanje vozača-gospodina. Njegovi vozači držali su se (nepisanog) kodeksa oblačenja i ponašanja.
bk