Živim svoj dječački san

Da je stariji koje desetljeće predstavila bih doc.dr. Ivana Ćavara, dr. med kao jednog od najuglednijih Dobrkovćana, a pošto je on tek na sredini tridesetih, govorit ću o njemu kao o jednom od onih Dobrkovćana o kojima će se još mnogo čuti premda je i u ovim svojim godinama ostvario karijeru o kojoj mnogi mogu samo sanjati

Dakle, iz širokobriješke gimnazije, dr. Ćavar, sjećam Vas se kao najboljeg učenika naraštaja s izrazitom sklonosti prema matematici. Ili prema riječima razrednika Šimića u školskom Godišnjaku „ Ivan Ćavar je vrijedan, marljiv i odličan učenik. Ambicije će ostvariti u liječničkom pozivu. Znači li to da ste ljubav ili sklonost prema medicini otkrili tako rano?
U gimnaziji sam, osim matematike, jako volio biologiju, kemiju, povijest i filozofiju. Možda ove predmete i više od matematike.To su bili moji omiljeni predmeti. Ljubav prema medicini otkrio sam puno ranije, od ranog djetinjstva, budući da je moja majka radila kao medicinska sestra u Domu zdravlja u Širokom Brijegu. Kao dijete sam  često i rado navraćao u Dom zdravlja gdje sam  upoznao sve liječnike i medicinske sestre i taj svijet medicine me oduvijek na neki način privlačio. No, imao sam još jednu želju, a to je da postanem  profesor biologije/ kemije ili povijesti/filozofije u našoj gimnaziji ili predavač na nekom fakultetu i da se bavim znanošću. I svijet znanosti me oduvijek fascinirao. Biti znanstvenikom i profesorom za mene je oduvijek predstavljalo najplemenitiji poziv, vrhunac intelektualnog rada i čestitosti. Naposljetku, za studij medicine odlučio sam se tek u četvrtom razredu gimnazije, a za znanstveno-nastavni dio po završetku Medicinskog fakulteta u Mostaru.

Ako se ne varam, pripadate jednom od prvih naraštaja mostarskoga Medicinskog fakulteta. Kakve Vas uspomene vežu za to razdoblje Vašeg života?
Da, pripadam trećem naraštaju mostarskoga  Medicinskog fakulteta.Za to me razdoblje vežu izuzetno lijepe uspomene kojih ću se uvijek vrlo rado sjećati. Tu sam upoznao ljude koji su uvelike obilježili moj život: svoje najbolje prijateljice i prijatelje, kolege i nastavnike-profesore. Sa sadašnje točke gledišta mogu slobodno reći da je to razdoblje uz gimnazijske dane, bilo i najljepše razdoblje u mome životu.

Kako iz sadašnje perspektive ocjenjujete kvalitetu studija na tom fakultetu? Zaostaje li mostarski Medicinski fakultet za istim fakultetima u okruženju?
Medicinski fakultet u Mostaru osnovan je 1997.godine i tada nije bilo nove zgrade koju danas vidite na Bijelom brijegu. Predavaonice i  laboratoriji bili su raštrkani po malim barakama na brijegu. Prostora je bilo malo, ali je radna atmosfera bila odlična.Tadašnji dekan, kasnije ujedno i moj mentor, prof. dr. sc. Filip Čulo, najzaslužniji čovjek za osnivanje Medicinskog fakulteta u Mostaru dao je „srce“ i utkao svoju „dušu“ u fakultet, tj okupio je najbolje predavače iz Hrvatske i BiH, tako da studirati u Mostaru nije bilo ništa manje vrijedno u odnosu na druge fakultete u regiji. Dapače, bila je  i prednost jer broj studenata po godini iznosio je maksimalno 40, nastavnici su imali vremena posvetiti se studentu i studenti su međusobno bili mnogo povezaniji. S vremenom Medicinski je fakultet gradio i izgradio vlastiti znanstveno-stručni kadar. Posjetio sam sve medicinske fakultete u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i da mogu birati na kojem od njih studirati, ponovno bih izabrao Medicinski fakultet u Mostaru.
Kvalitetu  znanja stečenog na mostarskome Medicinskom fakultetu gdje je dobio dekanovu i rektorovu nagradu za najbolje studente, potvrdio je  Ivan Ćavar i 2010. godine u Zagrebu gdje je dobio nagradu za najbolji doktorat u polju temeljnih medicinskih znanosti

 U Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar pomoćnikom ste ravnatelja za nastavu i znanstveno-istraživački rad. Koliko Vam vremena oduzima ta funkcija ili i ona, pošto ste Vi mlad čovjek, nosi sa sobom svojevrsne izazove i ambicije?
Na poziv ravnatelja Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, prof. dr. sc. Ante Kvesića pomoćnik sam ravnatelja za znanost i nastavu od 2011.godine. Obnašanje te funkcije zahtijeva solidan dio vremena, nekad više, nekad manje, sve ovisi o dinamici posla i događajima u SKB Mostar. Svaki posao nosi svojevrsne izazove i ambicije, pa tako i ovaj. Trudim se maksimalno koliko mogu da u okviru raspoloživog vremena riješim veći dio.

 Imate li još neostvarenih želja na području Vašeg profesionalnog rada i planirate li nastaviti s daljinjim  usavršavanjem u struci?
Pa nekih neostvarenih želja više nemam.Ja radim u Klinici za očne bolesti SKB Mostar i trenutno se usmjeravam  za područje bolesti stražnjeg segmenta oka. Usavršavanje u struci je stalan proces, tu ne možete u nekoj točki vremena reći da je proces edukacije završen. Stalno se uvode nove dijagnostičke i terapijske tehnike, poboljšavaju se postojeće, otkrivaju se novi lijekovi, te znanja i vještine, tako da je proces učenja i usavršavanja trajan.

 Pošto ste u školskom dobu željeli postati profesorom ili predavačem na fakultetu,pretpostavljam  da Vam se danas ostvarila i ta želja? Koje predmete i na kojim fakultetima predajete?
Ja predajem fiziologiju i imunologiju na Medicinskom fakultetu i Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Mostaru. Nakon završenog liječničkog staža, ja sam od 2006. do 2009.godine bio uposlenik Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru kao znanstveni novak za predmet fiziologija iz kojeg sam držao vježbe i seminare studentima medicine. Većinu vremena u tom razdoblju proveo sam na Zavodu za fiziologiju ili imunologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje sam upisao znanstveni poslijediplomski studij „Biomedicina i zdravstvo“, te se bavio znanstvenim radom u sklopu izrade svoje doktorske disertacije. Po povratku u Mostar, koncem 2009.godine dobio sam kliničku specijalizaciju iz oftalmologije za SKB Mostar s tim da je moj angažman na fakultetu ostao vezan uz pretkliničke predmete fiziologija i imunologija.

Odgovara li ovaj posao kojim se bavite ostvarenju Vašega dječačkog sna?
Pitanje o ostvarenju dječačkog sna zvuči tako jednostavno, a nije baš lako dati odgovor na njega. Ovako, sigurno  da je moj poziv danas dobrim dijelom ispunio moj san iz djetinjstva i sretan sam zbog toga. No, taj san ili bolje reći snovi nisu se u potpunosti ostvarili, zapravo je to bilo nemoguće jer kao i sva druga djeca imao sam i ja u pojedinim fazama djetinjstva želju da se bavim drugim stvarima, npr. glazbom koju jako volim ( jedno vrijeme želio sam biti skladatelj i dirigent) i glumom. Ali na kraju, životne okolnosti i realnost donijele su mi ono što mi je kao osamnaestogodišnjaku bilo najviše dostupno i izvedivo, a da je istodobno to nešto što doista želim. I tako sam se odlučio za ovaj poziv.
(bk)