Tiho i skromno, kako je živio i stvarao, 20. ožujka 2018., u svojoj 65. godini života, ovaj svijet napustio je Zvonimir Perko.
Rodna kuća u širokobriješkom selu Dobrkovići ostala je krcata Zvonimirovim radovima.
Takvog umjetnika nije upamtila Hercegovina, vjerojatno ni BiH, ostala je bez umjetnika, bez čovjeka kojeg poznavatelji umjetnosti uspoređuju sa svjetskim velikanima.
Zvone neće biti zaboravljen, to mu jamče njegova djela. Potvrda stiže iz njegova grada.
Zvonko je posmrtno dobio priznanje “Grb Grada Širokog Brijega“, koje će njegovim bližnjima biti uručeno na blagdan Velike Gospe, Dan grada, dan kada se sjetimo onih zaslužnih.
Van Gogh i Picasso
Oni koji su imali prigodu vidjeti njegov opus, kažu kako je to hercegovački Van Gogh.
Tvrde kako je Zvonko u svojim slikama strastveno pokušavao izraziti ono što se ne može izraziti, koji je, opet, deformirao prirodni oblik kako bi postigao što jaču i intenzivniju izražajnost, što podsjeća na ekspresionizam glasovitog velikana Van Gogha.
Drugi ga opet uspoređuju sa španjolskim slikarom, grafičarom i kiparom Pablom Picassom.
Kubizam, koji dominira na Zvonimirovim slikama, zapravo podsjeća na radove poznatog Španjolca.
Na kraju se svi slažu kako je Perko umjetnički genij, i to ne samo svoga vremena već daleko ispred njega, te stvaralac koji je u umjetnost uveo neobično lijepe, ali i teško razumljive novine, piše Večernji list BiH. Kada sam prije godinu dana autom odvezao Zvonu do njegove rodne kuće, nije imao vozačku i nikada ga vozilo nije zanimalo, zadivio sam se prekrasnom ambijentu.
Stara kuća okružena prelijepim zelenim travnjacima. Osjeća se miris cvijeća i upečatljivo njihanje grana visokog drveća. Procvjetale trešnje, nabujalo zelenilo trave, skrivali su od radoznalih pogleda staru kamenu kuću.
Blaženi mir “remetilo” je zujanje pčela i cvrkutanje ptica. Pomislih, tu, u toj tišini, moglo bi se reći netaknutoj prirodnoj ljepoti, Đona crpi snagu, ali i inspiraciju za svoja umjetnička djela.
Zapitah Zvonimira, prijatelji su ga zvali Đona, inspirira li ga taj ambijent.

Danas mi je sve crveno
Ma ti vidiš šarenilo cvijeća, plavetnilo neba, ali za mene je danas nebo crvene boje. I cvijeće je crveno. I trešnje! Neki dan mi je sve to imalo nijanse plave boje. Bilo je nekada i crnih boja, njih nisam davno vidio. Ne slikam ono što vidim očima, crpim ideje iz svoje nutrine.

Mene u slikama ne zanima kompozicija. Što slikam? Mene zanimaju figure, krug, trapez, trokut… Zanimaju me boje, objasnio mi je tada Đona.
Imao je Zvone i teških trenutaka u životu – i na pretek.
Njegov život, uglavnom samački, bio je protkan i bolesti koja ga je pratila od školskih dana.
Nakon smrti majke bolest je napredovala i jednog dana ga je u potpunosti svladala. Živio je drugačije od svojih susjeda, i od onih daljih. Bio je jednostavno drugačiji. Skromno posuđe i namještaj u trošnoj staroj kući bili su njegov ambijent u koji se iznimno uklapao.
Njegov brat napravio je kuću sa svim sadržajima koji se danas koriste. Zvoni tu nije bilo udobno.
Ja se u staroj kući osjećam dobro. Smetaju mi onaj namještaj i lijepi zidovi u novoj kući, rekao je Zvone dok su se iz “glazbene kutije” čuli zvuci Vivaldijevih Godišnjih doba.
Hoću li je ponoviti ili da ti pustim Beethovena ili nešto drugo, upitao me Zvone nakon taktova Vivaldija, koji su trajali dugo.
A da pustiš neki rock, upitao sam Zvonu.
Nemam ništa takvo, reče Zvone, pokazujući mi stotine nosača zvuka.
Svi su bili tzv. ozbiljne glazbe. Još kao pučkoškolac Zvonimir je pokazivao raskoš svog urođenog dara, koji ga je daleko odvajao od prosječnosti. To je primijetio njegov profesor, pokojni Jerko Bakula, po čijem je nagovoru i upisao Školu za primijenjene umjetnosti u Sarajevu, koju je završio 1973. godine.
Prva tri razreda bio je na kiparskom odjelu, a u četvrtom je, stjecajem okolnosti, morao prijeći na slikarski odjel na kojemu je i diplomirao.
Danas njegovi radovi krase mnoge sakralne objekte, a stotine njegovih slika dio su dekora ureda i stanova, kako u BiH tako i Hrvatskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Kanadi, Americi…
Ima ih po cijeloj kugli zemaljskoj.
Ma ne znam koliko sam ih do sada uradio. Vjerojatno tisuću. Možda više, rekao mi je pokojni Perko.
Svaka prostorija je “krcata” Zvonimirovim radovima, i stara kuća, ali i novoizgrađena, u koju je Zvona ulazio tek ponekad. Zidovi su pretrpani slikama, ima ih na podu, u ormaru, i na štafelaju. Boje i likovi, elementi su nesvakidašnji.
Razlikuju se oni iz mlađih dana od ovih koji su nastali u posljednje vrijeme. Kada sam mu rekao kako za njega kažu da je hercegovački Van Gogh, Perko je rekao kako mu on uopće nije nikada ni bio uzor. Ni Pablo Picasso!
S punim poštovanjem govorio je o prof. Aliji Kučkaliću, Zvoni je predavao kiparstvo u umjetničkoj školi u Sarajevu. Sviđaju mu se i radovi Paula Gauguina, francuskog slikara i grafičara postimpresionizma i preteče simbolizma.
Divi se radovima Henryja Spencera Moorea, engleskog kipara i umjetnika. Najpoznatiji je po monumentalnim apstraktnim brončanim skulpturama koje su javno izložene u mnogim dijelovima svijeta.

Služi nekom višem redu
Izniman umjetnik. Odličan slikar i izniman kipar. Uvijek je svoj.
Neusporediv s ostalim umjetnicima, točnije, njegova djela su jedinstvena i prepoznatljiva. Crta i modelira s lakoćom, a njegova lica nisu samo prikaz, ona odražavaju unutarnje stanje osoba.
Javnost ga poznaje po slikama i kipovima, ali on je odličan kaligraf i crtač.

Inače, Perko sugerira da ni jedan predstavljeni lik – osoba u vlastitoj samosvijesti ne pripadaju samima sebi, nego su u trajnom služenju nekom višem redu, ako ne i podčinjeni sudu.
Ozbiljnost i meditativnost, suzdržanost i otužnost, očekivanje i smjernost koja je otvorena za nadu i koja, samo kadšto, zrači radošću, glavne su karakterne osobine likova, pa i kad se djevojke samosvjesno promatraju u zrcalu, kad se pogledima traže, i sreću majke i djeteta ili ljubavi par.
Sveci, Božji poslanici, odražavaju unutarnju duhovnu snagu i očituju imperativ izvršenja vlastitog poslanja. Te značajke u svome likovnom izrazu autor provlači od prvih do najnovijih radova… Iz snažnog unutarnjeg naboja nastaju Đonine slike.
One su iskren govor o svijetu – kozmosu kojemu je čovjek kruna u koju valja ugrađivati mnoge dragulje kako bi zasjala sjajem koji joj je od iskona namijenjen. To je obredni postupak – odnos poštovanja zatečenih stanja, očekivanja dopuna i unaprijedno slavljenje mogućega, tvrdi umjetnički voditelj Franjevačke galerijefra Vendelin Karačić.
Zvonimir Perko rodio se u Dobrkovićima pokraj Širokoga Brijega 26. srpnja 1953.
Prva četiri razreda pučke škole pohađao je u rodnom selu, a četiri viša u Širokom Brijegu. Školu za primijenjene umjetnosti završio je u Sarajevu, prva tri razreda na kiparskom odjelu, a u četvrtom je morao prijeći na slikarski odjel na kojemu je i diplomirao. Izlagao je na više skupnih izložbi i četiri puta samostalno.
Bio je član ULUBiH-a od 1983. godine. Vrlo brzo taj mladić je pokazao svu raskoš svog urođenog dara koji ga je daleko odvajao od prosječnosti apsolviranja školskog programa, upućujući na mnogo veće mogućnosti poniranja u mističnosti široke kiparske problematike. Premda je uvijek bio ozbiljan, nije pričao viceve, niti je “pretresao” politiku, Zvone je bio rado viđen u društvu.

Bio je iznimno iskren i pošten. Nikome se nije dodvoravao, ni fratru, ni ministru, ni glavaru.
Rekao bi svakome ono što ga pripada. Znali su to svi i cijenili su to kod njega. Neki su ga zbog toga i zaobilazili. No, Zvona je ipak bio otok sam za sebe. Sve je kod njega neobično, a, opet, sve je toliko iskreno i spontano.
Slikar ljudske topline i najdubljih, skrivenih kutaka ljudske duše. Vođen umjetničkim nagonom, slikao je što želi, nije podilazio zakonima tržišta, ni trendovima. Idealist, umjetnik u duši, umjetnik po zanimanju, umjetnik po načinu života i zato se njegova umjetnost, bez ikakve sumnje, može nazvati iskrenom umjetnošću. Likovi su mu izvanvremenski, nalaze se u novom svijetu, kreiranom i smišljenom samo za njih.
Potpuno mirni, sjetni, odmjerenih pokreta, stavljeni u uski izrez, izvučeni u prvi plan, neposredno komuniciraju s promatračem. Sigurnom impostacijom likova, gauginovski snažnom konturom, Perko postiže punu uvjerljivost i prisutnost likova.
Djevojke, monumentalne, kao klesane iz teškog hercegovačkoga kamena, teških ruku, ali sposobne samo za nježne i suptilne dodire, ne mogu i ne žele nauditi svojim teškim rukama. I kad ih slika hladnim bojama, iz njih izviru toplina i tiha dobrota.

Sve je odmjereno, nenametljivo, ali upravo ta suzdržana ljupkost, začinjena monumentalnošću likova, nameće se snagom emocije koju Perko kanalizira u duše svojih likova i daje djelu pečat nepatvorene umjetničke ekstaze,istaknuo je profesor Tomislav Ćavar.
Sivo-plavi tonovi
Posebice je Đona bio ponosan na svoj rad “Propovijed sv. Nikole Tavelića” u crkvi u Dobrkovićima, koja je njegov rad od ideje do realizacije. Zvonimirov rad krasi i župnu crkvu u Kočerinu, intarzija u kamenu “Sv. Petar i Pavao”.
Tu su i dva rada u Masnoj Luci, intarzija u kamenu “Žrtva na Karmelu” i vitraj “Gospa Snježna”.
Njegov rad su i stajališta u Sovićima te slike iza oltara i mnogi drugi.
Uh, uh. Ne poznajem likovnoga kritičara kojemu o njemu ne bi bilo teško govoriti, A meni? Pa tko sam ja da mogu odgovorno govoriti o njemu. Zvonko Perko, kao slikar, ostavio je na mene velik dojam dočim sam ga upoznao, a to je bilo prigodom izrade mozaika sv. Petra i Pavla na zabatnom zidu kočerinske crkve.
Iako je očito iz njegovih slika kako je on izvorno zapravo kipar, njegov slikarski stil je toliko poseban, originalan, da mu je gotovo pa i nemoguće, barem koliko je to meni poznato, u povijesti slikarstva pronaći i nekoga sličnoga njemu, a kamoli nekoga za koga bi se moglo reći da je, po stilu, bio njegov uzor.

U tom smislu on je bio slikarski toliko inovativan i originalan da bi ga se, uvjetno rečeno, moglo nazvati i hercegovačkim Van Goghom. Njegovi sivo-plavi tonovi hercegovačkih motiva nostalgično podsjećaju na onu staru krševitu, golu i bosu, treperavo žednu Hercegovinu s kućama koje sumorno podsjećaju na “bilige”, kamene spomenike nad vječnim prebivalištima naših predaka, a izdužene siluete, muške i ženske, sa samo nijansiranim razlikama ploha, ostavljaju realističniji dojam napaćenoga hercegovačkoga čovjeka kroz nenaklonjenu mu i prirodu i povijest, nego mnoge fotografije.
Njegovi mozaici u kočerinskoj i masnolučkoj crkvi zapravo su prava remek-djela. No, konačnu ocjenu njegova umjetničkoga opusa ostavimo stručnjacima kojima, zbog njegove vrijednosti, uvjeren sam, neće ostati nezapažen. Štoviše, o slikama i slikarskom umijeću pokojnoga Zvonimira Perke, u što nimalo ne sumnjam, u budućnosti će se zasigurno govoriti mnogo više nego što se govorilo za vrijeme njegova ovozemaljskoga života, rekao je slikar i kipar Grgo Mikulić.

(www.jabuka.tv)

5 Komentara za Zvonimir Perko: Hercegovački umjetnik koji je posmrtno dobio priznanje “Grb Grada Širokog Brijega”
  1. Đona, naša legenda! Bog mu dao pokoj vični!

  2. Hvala Bogu da u vlasti ima razboritih ljudi, koji su svjesni veličine našeg malog Đone, te ga ovim priznanjem upisali u povijest Širikog Brijega.
    On je, koliko znam 4. dobrkovćanin, koji dobija ovo priznanje. Veliko za (opet) male Dobrkoviće!
    Đona je bio tako poseban, tako svoj, tako iskren, neponovljiv. Otišao je tiho nekim nebeskim pejsažima, a nama su ostali njegovi ovozemaljski pejsaži, likovi, vizije, snovi.
    Dok je bio tu, nismo razmišljali o njegovoj veličini.
    Sad je uviđamo, no više od toga, nedostaje nam kao čovjek.

  3. Pohvaljujem autora članka (nisam našao tko je),
    no napisano je s dušom i srcem. Uz to, puno korisnih podataka o Đoni, njegovu životu, radu i djelima.

  4. dobro, uredniče, tko je autor ovog priloga?
    nek se zna, čovika triba pohvalit!

  5. e, nađoh autora. ovaj prilog napisao je novinar Pero Zelenika. tekst i slike objavljeni su u Večernjem listu BiH, sredinom srpnja 2018.
    hvala Pero!


[Na vrh]
Ostavite komentar